Izborna noć ogolila opoziciju u Srpskoj: prazne sale, tišina i podrška „na riječ“

Foto: Centralni portal

Dok je u izbornom štabu SNSD-a vladala atmosfera jedinstva i političke stabilnosti, uz prisustvo gotovo svih koalicionih partnera i lidera stranaka – Gorana Selaka, Nenada Stevandića, Petra Đokića i Darka Banjca – u štabu SDS-a dominirali su tišina, sumorna lica i upadljiv nedostatak političke podrške.

U prostorijama SDS-a, uz predsjednika stranke i kandidata Branka Blanušu, bili su prisutni tek troje poslanika – Ognjen Bodiroga, Mirjana Orašanin i Nedeljko Glamočak. Slika je bila više nego jasna: stranka koja pretenduje da vodi Republiku Srpsku nije uspjela da okupi ni sopstvene redove u najvažnijoj političkoj noći.

Još upečatljivije od malog broja prisutnih bila su prazna mjesta onih koji se u javnosti predstavljaju kao „stubovi opozicije“. U štabu SDS-a nije bilo ni Nebojše Vukanovića, ni Jelene Trivić – političara koji se redovno nameću kao najglasniji kritičari vlasti, ali koji u trenutku kada je trebalo pokazati jedinstvo i političku ozbiljnost nisu smatrali potrebnim da budu prisutni.

Posebno indikativno bila je odsustvo predsjednika Pokreta „Sigurna Srpska“ Draška Stanivukovića. Na pitanje o njegovoj podršci, Blanuša je priznao da je od dijela opozicije dobio iskrenu podršku, dok od drugih – nije. Stanivukovićeva podrška, očigledno, ostala je na nivou izjave, bez dolaska, bez javnog stava u ključnom trenutku i bez preuzimanja bilo kakve odgovornosti.

„To ćemo rješavati u međusobnim razgovorima“, rekao je Blanuša, izgovarajući rečenicu koja najbolje oslikava suštinu opozicione politike u Republici Srpskoj.

Jer, kada dođe do izbora, opoziciono jedinstvo se redovno pretvara u niz naknadnih sastanaka, dogovora iza zatvorenih vrata i pregovora o raspodjeli funkcija. Umjesto zajedničke borbe za političku alternativu, fokus se prebacuje na fotelje, lične ambicije i pozicioniranje pred političko Sarajevo.

Stanivukovićev politički stil posebno se uklapa u takav obrazac – javna distanca, taktička šutnja i stalno ostavljanje prostora da se, u zavisnosti od ishoda, bude „i unutra i spolja“. To nije liderstvo, već politička kalkulacija koja biračima sve češće djeluje neiskreno i neodgovorno.

Dok se SNSD i njegovi partneri pojavljuju zajedno i dijele i pobjede i odgovornost, opozicija ostaje zaglavljena u sopstvenim podjelama, bez jasnog fronta i bez hrabrosti da u ključnim trenucima stane jedinstveno pred javnost.

Izborna noć je zato bila više od običnog izbornog procesa – bila je ogledalo u kojem se jasno vidjelo da opozicija Republike Srpske nema problem sa brojanjem glasova, već sa brojanjem sopstvenih saveznika.

A bez stvarnog jedinstva, prisustva i odgovornosti, ni najglasnija kritika vlasti ne može zamijeniti povjerenje birača.