Svakog 1. februara lovci likvidiraju 50.000 španskih hrtova vješanjem o stabla

Foto: Printscreen/Facebook

"Galgosi žive u čoporu i svaki lovac u Španiji ima po 10-15 takvih pasa. Više je pas koji služi za jednokratnu upotrebu pa će se zbog toga rijetko zadržati za narednu sezonu. Preferiraju se ženke jer su bolji lovci, a mužjaci se ubijaju još dok su maleni. Način na koji se rješavaju pasa vuče korijene iz srednjovijekovne tradicije i vješanje pasa je najučestaliji način“, piše Sonja Tica iz Udruženja za udomljavanje hrtova Honey.

Povodom toga, emotivne stihove napisao je španski pjesnik Rafael Narbona posvetivši stihove tragediji Galgosa.

„Španjolska je zemlja obješenih hrtova....

Ubice...

Sjedim....gledam lovce koji rano ujutru odvode svoje Hrtove na vješanje

Jadan galgo

Njegove oči u mojima

Ne zna da ide u smrt

Maše repom jer ne zna“  (Rafael Narbona)

Iako Galguerosiovi lovci vješanje pasa nazivaju tradicijom, prema riječima Tice, to je tradicija sadizma.

„Nakon vješanja , osuđuju ih na sporo umiranje od gladi i žeđi. Polome im šape i napuste ih daleko od kuće, da se ne mogu vratiti. Kažnjavaju ih na najokrutiji način. Vežu im njuške i napuste ih, da ne mogu ni jesti ni piti. To je njihova sudbina“, rekla je Tica.

Kako Tica navodi, treninzi tih hrtova su nemilosrdni, surovi i mnogi stradaju jer ih vežu i vuku za vozilo nekih 10 – 15 km pa ko izdrži preživi, a ko ne umre. Ona kaže da Galguerosi, lovci sa hrtovima, još i danas vjeruju da će svaka sljedeća sezona lova biti bolja ako se riješe svojih pasa tako da umiru dugo i polako.

“Oni to nazivaju tradicijom. Mi kažemo da je to tradicija sadizma. Nakon vješanja, osuđuju ih na sporo umiranje od gladi i žeđi. Polome im šape i napuste ih daleko od kuće, da se ne mogu vratiti.  Kažnjavaju ih na najokrutnije načine.  Vežu im njuške i napuste ih, da ne mogu ni jesti ni piti. To je njihova sudbina”, kaže Sonja.