Centralni portal istražuje: Zašto Srbi slave slavu

Foto: Printscreen / crkvabatinac.com/ Centralni Portal

Najraširenije mišljenje je da je porijeklo ovog običaja povezano za primanje hrišćanstva kod slovenskih naroda, naročito Srba, u ranom srednjem vijeku. Srbi su bili pagani, mnogobošci, prije primanja hrišćanstva, kao i drugi slovenski narodi.

U srpske zemlje hrišćanstvo je došlo iz Grčke, odnosno tadašnje Vizantije ili Istočnog Rimskog carstva. Srbi su hrišćanstvo primali postepeno još od doseljavanja na Balkan, a masovnije od IX vijeka.

Tokom primanja hrišćanstva, Srbima je bilo jako teško da odbace paganski kult domaćeg ili kućnog božanstva, jer malo njih je tada uspjevalo da razumije srž i suštinsko učenje nove vjere (hrišćanstva) koja im se tad propovijedala. Stoga su hrišćanski misionari našli za neophodno da Srbima naprave jednu vrstu kompromisa, kompenzaciju, odnosno da umjesto dotadašnjih paganskih božanstava, uzmu da poštuju i slave u svome domu određenog hrišćanskog svetitelja koji će biti zaštitnik njihovih domova i molitvenik pred Bogom za njih, objasnio je za Centralni portal sveštenik SPC.

Hrišćanska vjera uči da je porodica crkva u malom. Hramovi u kojima se okupljaju pravoslavci na bogosluženje imaju slave, jer je svaki hram posvećen nekom svetitelju. Zašto i hrišćansko domaćinstvo ne bi proslavljalo nekog svetitelja kao slavu?

Prema riječima sveštenika, teško je reći kako se nekad prije više vijekova slavila slava, jer nemamo dovoljno pisanih podataka o tome. Nije se proslavljala nešto bitno drugačije nego danas, ali je bilo više svijesti o tome šta je slava i koji je njen značaj.

Kod pojedinih porodica slava se svakako proslavlja u duhu hrišćanstva, a kod nekih gotovo da nema nikakve veze sa hrišćanstvom.

Što se tiče trpeze za slavu, ona treba da bude u skladu sa crkvenim tipikom. Crkva je za sve hrišćane bez izuzetka propisala četiri velika posta i svaku srijedu i petak, osim trapavih sedmica kada se ne posti. Imamo Vaskršnji post, Velikogospojinski post, Božićni post i Apostolski post ili kako se još naziva Petrovski post.

Kada neka od slava padne u bilo koji od ova četiri velika posta ili u srijedu i petak, treba da se sprema posna trpeza. Neke slave kao što su Nikoljdan ili sveti Ignjatije, uvijek su u Božićnom postu, što znači da su uvijek posne. Takođe i Lazareva subota koja je uvijek u Vaskršnjem postu. S druge strane, neke slave su uvijek mrsne čak i ako padnu u srijedu ili petak. To su sveti arhiđakon Stefan i sveti Vasilije Veliki, jer su uvijek u trapavoj sedmici, kad nema nikakvog posta. Nekad i Đurđevdan padne u trapavu sedmicu poslije Vaskrsa, kazao je sveštenik SPC.

Ostale slave koje su van velikih postova, a padaju u srijedu ili petak, treba slaviti posno. Ako padnu u bilo koji drugi dan, treba slaviti mrsno. Ljudi koji se ne pridržavaju ovog crkvenog pravila, mnogo griješe i nikakvu duhovnu korist niti blagoslov svog doma ne mogu očekivati od Boga i od svetitelja kojeg „proslavljaju“, odnosno kojeg tako ne proslavljaju, nego skrnave, a da toga najčešće nisu svjesni.

Prema riječima sveštenika, danas je postalo popularno da se priča kako je kriza i kako se nema novca, ali ustvari nije baš tako. Nikad više nije bilo ni novca ni hrane u izobilju ni mogućnosti raznoraznih, prije svega tehničkih i tehnoloških niti prevoznih sredstava.

Danas svaka prosječna porodica može bez većih teškoća da proslavi svoju slavu u materijalnom smislu i što se tiče trpeze. Naravno, ima i porodica za koje možemo reći da su u siromašnijem materijalnom stanju, ali one su u velikoj manjini i njima u većini slučajeva neko od komšija ili rodbine pomogne u tom smislu.

Slažem se da plate i penzije možda i nisu toliko visoke u odnosu na cijene, ali ipak je stanje još uvijek dobro, i ponavljam što sam već rekao: Nikad se nije bolje živjelo, a manje patilo i manje radilo. Sa druge strane, da bismo proslavili slavu, potrebno nam je kuvano žito, slavski hljeb i svijeća. To može svako bez izuzetka priuštiti, a sve ostalo je sporedno i u skladu sa mogućnostima, istakao je za Centralni portal sveštenik SPC.

Običaji prilikom obilježavanja slave su u većini slučajeva lokalnog karaktera i nastajali su vremenom usljed raznih i različitih istorijskih i životnih okolnosti. Možda je najveći broj tih običaja nastao za vrijeme Osmanskog carstva u čijem sastavu je više vijekova živio i srpski narod.

Bio je jedan period kad je crkava i sveštenika bilo veoma malo i bogosluženja su bila rijetka. Liturgije se nisu služile, samo nekoliko puta godišnje. Nije bilo redovnog crkvenog života, bilo je vanredno stanje po tom pitanju. Malo ljudi je imalo mogućnosti da im sveštenik za slavu osvešta koljivo i kolač, istakao je sveštenik SPC.

Poželjno je da svaki hrišćanin, pored postova koje bi trebalo da posti, nedjeljom i praznicima dolazi na Liturgiju u hram i da se pričešćuje. Nema crkve niti hrišćanskog života bez pričešća. Hrišćanska vjera nije paganska niti mnogobožačka. Sveci nisu bogovi već ljudi kao i mi, koji su ništa ni više ni manje nego živjeli hrišćanski i postali sveti.

Vanja Gajić