Mermerni kompleksi i kompleksi

Foto: Ilustracija

Kako ubijediti Srbina da prestane zalijevati grob rakijom i na koji način mu saopštiti da nije potrebno donositi meso i kolače na groblje kad će ti on reći da je tako radila i njegova baba, a baba je uvijek u pravu. 

Ali, na stranu to. Kad smo kod hrane, danas na meniju, za glavno jelo imamo jednu drugu temu. Sociološki fenomen i staro pitanje oko koga se lome koplja i vode kafanske rasprave, a to je - da li je veličina bitna?

Uvijek sam govorio da ako želiš upoznati mentalitet nekog naroda, potrebno je da mu odeš na groblje. Ako vidiš da je groblje neugledno i neuredno, vjeruj ni da taj narod, a ni ta država nisu puno bolji.

Kod Srba postoje dvije vrste groblja. Jedno liči na džunglu, zaraslo u šikaru i korov, a drugo ne liči ni na šta, zaraslo u kič i neukus. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta predstavljaju svojevrsno ogledalo „savremenog“ srpskog društva i ni jedno ni drugo ne ostavljaju utisak svetog mjesta. I ovo prvo, zapušteno, a i ovo drugo – „vašarsko“. O tom drugom, vašarskom, danas pišem. Skoro sam vidio jedno takvo. Šareno. Razigrano. Cvijeće, peškiri, poneka flaša rakije ili kutija cigara. Izgleda veselo. Ko bi rekao da je na tom mjestu proliveno toliko suza.

Cijeloj toj, može se reći antihrišćanskoj estetici, doprinijeli su pojedinci koji su na pravoslavnim grobljima počeli graditi vlastite mauzoleje.

Primijetio sam da postoji taj neki novi, bizarni vid dokazivanja. Ogleda se u dimenzijama spomenika. Hodajući našim grobljem, neupućen čovjek bi pomislio da u svakom sanduku leži neki nacionalni heroj, naučnik, umjetnik, a ustvari, ispod skalamerije zvane spomenik obično leži neki probisvijet koji mermerom liječi komplekse, tako da bi jedini prigodan citat, uklesan u kamen, glasio: „U ovom mermernom kompleksu počiva kompleksaš“.

Ne postoje jasni istorijski podaci kad je Srbin počeo komplekse liječiti mermerom, do sada su mi se automobili činili kao djelotvoran lijek, ali, pogriješio sam. Automobili su prevaziđeni, a i spomenici podignuti za života su posljednji krik mode na našem tržištu. Duže i traju, realno. Traju sve dok se ne pojavi novo vašarsko groblje, a ovo ne pređe u onu prvu kategoriju. Poznavajući nas, brzo će to. 

Volter je rekao da se sve strasti strašću gase, ali samoljublje ne umire nikada. I bio je u pravu. Samo, nikada mi neće biti jasno kako je moguće da se čovjek samoljublja ne odriče čak i kada je svjestan da ga nosi dva metra pod zemlju i da je neminovno da će se ono, zajedno sa njim, kaljužati u blatu i ilovači.

S vremena na vrijeme, na tim monumentalnim zdanjima potkrade se i po koja greška. Slovna. Pravopisna. Ništa bitno i vrijedno sekiracije i nešto što svakako ne smeta budućim korisnicima objekta, jer zašto bi neko uopšte čitao šta tu piše. Veličina je bitna (svi to znamo), i na kraju krajeva, nije ga platio da bi neko čitao, nego da vide komšije u kakvom će luksuzu trunuti.
  
Tako je to kod nas. Palac viri iz poderane čarape, al' sakrićemo ga u talijanske cipele.

Darko Stojić