Modriča ne pristaje na nestajanje

Foto: Agencije

Zato pitanje modričke autobuske nije pitanje jednog objekta, jedne firme ili jedne adrese. To je pitanje da li Modriča pristaje da bude grad iz kojeg se može samo otići, ali u koji se više ne može normalno doći.

I pri tome je potpuno nevažno ko je na vlasti — juče neko drugi, danas SDS, sutra možda opet neko treći. Vlast se mijenja, odgovornost ostaje. Autobuska stanica nije stranačko pitanje, niti tema za dnevnopolitičko prepucavanje. Ona nije ni crvena, ni plava, ni bilo čija partijska. Ona je gradska. Ona je javna potreba. I svaka vlast koja vodi Modriču ima istu obavezu: da sačuva ono bez čega grad prestaje da funkcioniše.

Grad bez autobuske stanice nije samo saobraćajno osiromašen. On je simbolično amputiran. Odsječen od svijeta i od samog sebe. Jer autobuska stanica nije važna samo onima koji putuju. Ona je važna i onima koji ostaju. Važna je roditeljima koji djecu šalju na fakultet. Radnicima koji rano ujutro kreću na posao u drugi grad. Penzionerima koji idu ljekaru. Srednjoškolcima koji svakodnevno putuju. Onima koji nemaju automobil, a takvih je više nego što gradske kancelarije vole da priznaju.

Autobuska stanica je jedno od posljednjih mjesta gdje se još vidi da grad ima ritam. Da postoji dolazak. Odlazak. Povratak. Da ljudi nisu potpuno odsječeni jedni od drugih. U gradu bez autobuske, putovanje postaje improvizacija. Čekanje postaje poniženje. Odlazak postaje lakši od povratka.

A to je možda i najopasnija poruka koju jedan grad može poslati svojim ljudima: da odlazak razumije, a povratak više ne planira.

Posebno je opasno kada se gašenje autobuske pokušava predstaviti kao tehničko pitanje. Kao sitan administrativni problem. Kao nešto što “nije isplativo”, što “nema dovoljno linija”, što će se “nekako riješiti”. Takve rečenice su već viđene. Tako počinje tiho gašenje gradova. Ne preko noći. Ne spektakularno. Nego polako. Prvo nestane red vožnje. Onda stanica. Onda ljudi.

I nije ovo priča samo o prevozu. Ovo je priča o tome šta jedan grad smatra važnim. Ako su važni samo tržni centri, kladionice i parking-prostori, onda autobuska zaista djeluje kao višak. Ali ako su važni ljudi, njihovo kretanje, njihova svakodnevica i pravo da ne budu zaboravljeni, onda autobuska nije trošak. Ona je minimum dostojanstva.

Zato danas pomoć Modriči ne smije biti pitanje političke boje, stranačke pripadnosti ili ličnih odnosa. Ovo je trenutak kada svi nivoi vlasti opštinski i republički, moraju pokazati da razumiju šta znači sačuvati jedan mali grad. Modriči se mora pomoći. Načelniku opštine Jovici Raduloviću mora se pomoći da sačuva autobusku stanicu, bez obzira na politiku, bez obzira na stranke i bez obzira na to ko sjedi u kojoj fotelji. Jer ovo nije borba za politički poen. Ovo je borba za osnovnu funkciju gradića na koridoru života.

Modriča ne može sebi dozvoliti luksuz dostane bez autobuske stanice. Jer to nije luksz. To je osnovna potreba. Grad koji ostane bez autobuske ne gubi samo peron. Gubi vezu. Gubi ritam. Gubi smisao da se zove gradom.

A gradovi, baš kao i ljudi, ne nestaju onda kada ostanu bez zgrada. Nestaju onda kada ostanu bez veza.