Milijarde ih vežu uz Persijski zaliv: Ko su najveći gubitnici blokade

Foto: Agencije

Pakistan, na primjer, čak 81 odsto energije uvozi iz te regije, a Japan, Južna Koreja i Tajland zavise o Zalivu za više od polovine svojih energetskih potreba. Indija sa Bliskog istoka dobija oko 50 odsto nafte i čak 80 odsto gasa, dok Kina - najveći globalni kupac energenata iz Zaliva - iz te regije obezbjeđuje više od trećine ukupnog snabdijevanja.

Posljedice su već vidljive. Pakistan razmatra uvođenje četvorodnevne radne sedmice i rada na daljinu kako bi očuvao zalihe energije, tajlandski državni fond za subvencionisanje goriva već je pao u deficit, u Indiji nestašica gasa za domaćinstva počinje pritiskati građane, a širom Azije hiljade letova su otkazane jer avio-kompanije ostaju bez goriva, piše New York Times.

Evropa je tradicionalno manje ovisna o energiji iz Zaliva nego Azija, ponajviše zbog ranijeg oslanjanja na Rusiju, a posljednjih godina na SAD i Norvešku. No pojedine zemlje i dalje su značajno izložene.

Iako je Evropa proteklih godina smanjila ovisnost o energentima sa Bliskog istoka, okrećući se SAD-u i Norveškoj, nova kriza razotkriva pukotine u toj strategiji. Podaci pokazuju da udar na Ormuski moreuz ne bi pogodio sve evropske zemlje jednako – dok su jedne manje ugrožene, druge su u opasnosti zbog ogromnih iznosa koje uplaćuju u Zaliv.

Ako gledamo udio uvoza u ukupnoj potrošnji, najizloženija je Grčka jer čak 36 odsto svoje energije dobija upravo iz ove regije. Slijede je Poljska (30 odsto) i Slovenija (23 odsto), dok je Hrvatska u znatno povoljnijoj poziciji s direktnom izloženošću od svega jedan odsto. Ipak, stručnjaci upozoravaju da bi globalni skok cijena učinio naftu jednako skupom i u Zagrebu i u Atini.

Kada se procenti zamijene apsolutnim iznosima, slika postaje dramatična. Nizozemska je apsolutni rekorder s čak 105 milijardi dolara uvoza energetskih dobara iz Zaliva u 2024. godini. Iako veliki dio te nafte i gasa preko roterdamske luke završava u njemačkim i francuskim fabrikama, blokada moreuza značila bi trenutni zastoj za logističko srce Evrope.

Odmah iza Nizozemske nalaze se ključne evropske ekonomije koje direktno snabdijevaju svoju industriju zalivskim energentima: Francuska sa 73 milijarde dolara, Njemačka sa 66 milijardi dolara i Ujedinjeno Kraljevstvo sa 62 milijarde dolara.

Srednji sloj čine Španija (53 mlrd.), Italija (50 mlrd.) i Belgija (47 mlrd.). Na dnu su zemlje poput Poljske (28 mlrd.), Grčke (19 mlrd.) i Švedske (18 mlrd.), koje su u apsolutnom smislu manje izložene, ali to ne znači da su imune, pogotovo kada cijene energenata globalno eksplodiraju. Evropa možda diverzifikuje izvore energije, ali i dalje plaća visoku cijenu za ono što dolazi iz Zaliva.

Dodatni teret za Evropu je činjenica da u ovu krizu ulazi već iscrpljena ratom u Ukrajini i prekidom odnosa s Rusijom. Dok su Sjedinjene Države, kao najveći svjetski proizvođač energije, privremeno ublažile pritisak ukidanjem sankcija i dopuštanjem prometovanja ruske nafte koja je već na moru, Evropska unija zasad nema sličan manevarski prostor. Bilo kakav dugotrajniji prekid u Ormuskom moreuzu za evropske gigante značio bi samo jedno: novi talas inflacije i ozbiljan pad industrijske konkurentnosti u odnosu na Kinu i SAD.

Afrika pod dvostrukim pritiskom

Za mnoge afričke zemlje posljedice bi mogle biti još teže. Neke od njih gotovo su u potpunosti ovisne o energiji iz Zaliva, na primjer Sejšeli su 2024. godine čak 98 posto energije uvozili iz te regije. Slična situacija je u Ugandi i Keniji, a i veće ekonomije, poput Egipta i Južne Afrike, značajan dio energenata nabavljaju sa Bliskog istoka.

Ali problem ne staje na energiji. Persijski zaliv ključan je i za proizvodnju đubriva jer obilje energenata omogućava proizvodnju sirovina za poljoprivrednu industriju. Ako cijene đubriva nastave rasti, vlade u južnoj Aziji i subsaharskoj Africi mogle bi biti prisiljene subvencionisati proizvodnju hrane ili se suočiti s rastom cijena i dodatnim zaduživanjem.

Sjedinjene Države, kao najveći svjetski proizvođač nafte i gasa, znatno su manje izložene direktnim poremećajima. Ali ni SAD nije imun na šire ekonomske posljedice. Cijena nafte već je premašila 100 dolara po barelu, što je dovelo do rasta cijene goriva za oko dolar po galonu.

Avio-kompanije počele su smanjivati broj letova, a rast cijena energenata ponovo podstiče inflacione pritiske te su kamatne stope na stambene kredite već dostigle najviši nivo u posljednja tri mjeseca. Slični efekti osjećaju se i u Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta, iako su direktno manje ovisni o energiji iz Zaliva.

Ako se sukob produži ili cijene energije nastave rasti, posljedice bi mogle postati još ozbiljnije. Zato se vjeruje da Vašington poručuje da ne ovisi o nafti s Bliskog istoka, a istovremeno razmatra vojne opcije kako bi zaustavio iransku blokadu Ormuskog moreuza.