PERJE, MARTINI I HOD PO JAJIMA: Holivudski maskenbal podobnosti u Kodak teatru

Foto: Agencije

Ovogodišnji Oskari ostaće upamćeni kao trijumf ambalaže nad suštinom. Kodak teatar podsjećao je na luksuzni bunker – unutra dijamanti i botoks, napolju svijet puca po šavovima, a u sredini kolektivna upala grla holivudske A-liste. Politička podobnost pojela je umjetnički integritet, a rejting je, kao i uvijek, sažvakao istinu.

Bardemov šamar i diplomatija u čaši džina

U moru robotski preciznih govora koje kao da je pisao ChatGPT na sedativima, Javier Bardem se ukazao kao greška u Matrixu; izašao je i podsjetio prisutne da glumci nisu samo vješalice za brendove već bića sa savješću, a njegov glas bio je jedina stvar u prostoriji bez PR filtera.

Ostatak sale gledao ga je sa mješavinom divljenja i užasa, kao da je hrabrost prelazna bolest koja briše nule sa ugovora, dok je s druge strane Paul Thomas Anderson (PTA) odnio statuu za najneprijatniji trenutak večeri. 

Iako njegov film pulsira kao hirurški precizna dijagnoza američkog haosa, autor je na sceni izabrao šapat, hladnokrvno pozvavši sve na martini. Bio je to vrhunac podobnosti: kuća gori, a domaćin vas ljubazno pita želite li maslinku uz džin, dok nategnuta suzdržanost odzvanja glasnije od bilo kakvog urlika.

Chanelov trijumf u pernatom delirijumu

Kad već nisu smjeli otvoreno govoriti, odlučili su javnost zaslijepiti skupocjenom estetskom kakofonijom. Gledali smo kreacije koje su izgledale kao da je neko bacio bombu u skladište pozamanterije.

U tom visokobudžetnom bunilu, pokazalo se da Chanel jedini zna šta radi. Iskoristivši pernatu paletu za kreiranje trenutka istinskog glamura, a ne tek besprizorne kamuflaže za strah, još jednom su dali do znanja da se klasa ne kupuje – pa čak ni u Holivudu. Ako je cijela ceremonija bila hod po jajima, Chanel je jedini po njima koračao ne ostavljajući pukotine.

Iza kulisa defilea „golih” haljina i lažnih osmijeha, dijelili su se pokloni vrijedni čitavo bogatstvo, nalik na skupocjeni mito za kolektivno ćutanje. Kao dio mašinerije koja svaku naznaku bunta melje u trenu, pretvarajući disonantni ton u samo još jedan estetski detalj za Instagram.

Praznik praznine

Kolektivni hod po jajima pretvorio je ceremoniju u najskuplju čekaonicu kod zubara na svijetu – ono sterilno mjesto gdje svi sjede u tišini, listaju stare časopise o tuđim uspjesima i panično izbjegavaju kontakt očima, dok u zraku visi miris straha od predstojećeg zahvata. 

Gledali smo spektakl posvećen umjetnosti koja bi trebalo da mijenja svijet, sa glavnim akterima potpuno oslobođenim od svakog osjećaja empatije i svjesnosti globalnog užasa na koji ćutanjem nonšalantno opravdavaju.

Bio je to praznik praznine i vrhunac holivudske hirurgije: lica su ostala savršeno nepomična čak i tamo gdje je istina trebalo da izazove bar jednu ljudsku grimasu. Gledajući te mladolike osmijehe, nametnuo se utisak da svakim Oskarom izgledaju sve mlađe, dok im stavovi stare i nestaju brže od najnovijeg filera.

Dosadnjikavu skupu predstavu na kraju je pojela tišina upakovana u dijamante i martini koji se pije na iskap, samo da se ne bi moralo razgovarati. I sa flekama na savjesti koje ni najbolja hemijska čistiona na Beverly Hillsu ne može oprati.

Mirno srce zbog dugo čekanog PTA Oskara ne mijenja činjenicu da su Oskari tek luksuzni poligon za ćutanje, strah od zamjeranja sponzorima i apsolutnu kreativnu kapitulaciju pred političkom podobnošću. 

(Nataša Novaković)