Pet minuta japanske časti i decenije našeg „ma, polako, važno da se ne puca“

Foto: Ilustracija

Japanska ministrica Onoda zakasnila je na sjednicu čitavih pet minuta. Razlog? Saobraćajna nesreća koja je potpuno paralisala put. Epilog? Javno izvinjenje naciji, duboki naklon i obećanje da će ubuduće „biti na oprezu“.

Dok prosječan stanovnik Balkana čita ove redove, vjerovatno osjeća blagi svrab u predjelu zdravog razuma. Pet minuta? Izvinjenje? Naciji? Pa kod nas se za pet minuta kašnjenja ne vadi ni telefon iz džepa, a kamoli obraz iz naftalina.

U Japanu je tačnost stvar časti. 

Kod nas je tačnost stvar nedostatka mašte. Ako dođeš na vrijeme, znači da nemaš pametnijeg posla, nemaš nikakvu vezu i, što je najgore, niko te ne čeka. Naši političari ne kasne – oni puštaju narod da „dozrije“. Jer, što nas duže ostave da čekamo ispred blindiranih vrata ili pod šatrama, to nam njihov ulazak više liči na ukazanje božanstva, a manje na dolazak državnog službenika kojeg mi plaćamo.

Zamislite, samo na trenutak, našeg ministra u koži gospođe Onode. Zaglavljen u saobraćaju, on ne utrčava u zgradu zadihan. On pali rotaciju. Za njega zakoni fizike i saobraćajni znaci važe onoliko koliko i predizborna obećanja – dakle, postoje samo kao sugestija. Ako i zakasni, on se ne izvinjava. On nas grdi što putevi nisu širi, što je udes pokvario njegov dragocjeni raspored i što mi, obična boranija, uopšte koristimo iste ceste kojima on prolazi.

Kultura odgovornosti vs. kultura izgovora

Japanska ministrica kaže: „Ostala sam zaglavljena i nisam se mogla pomaći.“ Naš ministar bi rekao: „Ovo je hibridni rat protiv resora kojim upravljam!“ Ona osjeća odgovornost prema građanima. Naši osjećaju odgovornost samo prema partijskoj knjižici i rođaku kojeg treba ugurati u upravni odbor.

No, nije ovdje problem samo u ministrima koji su umislili da su mitska bića pala s Marsa direktno u fotelju. Problem je u onom s druge strane barikade – u nama. 

Dok se svijet divi japanskom osjećaju za stid, mi smo razvili fascinantnu, gotovo patološku sposobnost trpljenja. Naš narod ne samo da toleriše bahatost, on je postao vrhunski somelije poniženja; tačno znamo koji „ukus“ korupcije ide uz koju aferu, ali čašu uvijek ispijamo do dna, bez riječi.

Mi smo narod koji će u redu ispred šaltera provesti tri života, koji će trpjeti da mu se djeca liječe SMS porukama dok se službeni vozni park obnavlja limuzinama s masažerima u sjedištima. Ipak, istom tom koji nam je taj haos napravio, sutra ćemo na mitingu mahati zastavicom za parče sendviča ili obećanje o poslu u propalom javnom preduzeću.

U državi koja je potpuno opljačkana i devastirana, bahatost političara nije greška u sistemu, nego jedini preostali sistem. Oni su bogom dani samo zato što smo im mi dali ulogu bogova, pristajući na ulogu statista koji preživljavaju od mrvica sa stola koji smo sami platili. Svako njihovo kašnjenje bez izvinjenja, svaka drska laž u kameru – to je test naše poslušnosti. I prolazimo ga s čistom desetkom.

Gledajući snimak ministrice Onode kako utrčava u zgradu, ne možemo a da se ne zapitamo: kada smo postali ovako imuni na sopstveno dostojanstvo? Zašto nam je normalno da nas oni koji žive od našeg poreza tretiraju kao scenografiju u svom filmu o moći?

Možda nikada nećemo imati japanske vozove koji ne kasne ni sekundu, ali mogli bismo barem za početak prestati aplaudirati onima koji na naše oči kradu godine, a glume da im je žao što su zakasnili pet minuta. 

Dok god je nama „izvinjenje“ znak slabosti, a „bahatost“ znak moći, Japan će ostati na drugom kraju galaksije, a mi ovdje – zaglavljeni u vječitom udesu iz kojeg se niko, nikada, nikome ne izvinjava.

(Nataša Novaković)