Bečki valcer na Vrbasu: Hoće li sarajevski Franc na 'privremeni rad' u Draškov renovirani Staklenac?

Foto: Centralni portal

Prašinu je podigla sumanuta inicijativa da se na Latinsku ćupriju vrate Franc Ferdinand i Sofija, a duhovi 1914. ponovo marširaju čaršijom. Cilj je „turistička valorizacija“, što u prevodu znači nada da će selfi s bronzanim okupatorom pokrpati budžet barem onoliko koliko je njegov dolazak nekada pokrenuo željeznicu. Sarajevo je tako utonulo u svoj „bečki valcer u blatu” – ples u kojem niko ne zna ko koga vodi, ali svi revnosno gaze jedni druge po prstima, dok Gavrilo u muzeju prevrće očima.

I dok Sarajevo vijeća o istorijskoj pravdi, u Banjaluci se tek sprema teren. Najavljena rekonstrukcija „Staklenca” u parku Petar Kočić otvara vrata dimenziji u kojoj bi Draško Stanivuković mogao vidjeti šansu vijeka. Zamislite samo taj scenario: Sarajevo odbacuje „gvožđuriju”, a Draško, koji spomenike sadi brže nego što građani plate parking, šalje kamione po novog podstanara.

Bio bi to najbizarniji susret u istoriji kiparstva: bronzani Franc oči u oči s Ljutim Krajišnikom. Nadvojvoda objašnjava blagodati administracije, a Petar Kočić kipteći od srdžbe stišće „Sudaniju”, spreman za novu optužnicu. Arhitekte bi vjerovatno proglasile estetski kraj svijeta, dok u kadar ušetao samopozvani Igor Radojičić otimajući se za minut medijske pažnje prepoznatljivom birokratskom uspavankom, kratko, sivo i smrtonosno dosadno, onako kako samo on zna.

Vrhunac sage vrlo vjerovatno bi bio TV duel – sudar instagram filtera i jednog vječno punog fascikla. 

Draško (popravlja kravatu): „Vukane, ti nemaš viziju! Mi pravimo evropsku Banjaluku. Ako Sarajevo odbacuje istoriju, mi je udomljavamo! Franc u 'Staklencu' će privući više turista nego tvoji blogovi čitalaca!”

Vukanović (crven u licu): „Slušaj ti, mali tiranine! Narod nema za hljeb, a ti kupuješ polovnog Austrijanca! Pa on bi ti taj spomenik lično na glavu izvrnuo! To je izdaja, to je tvoj lični muzej figura!”

U raspravu bi promptno uletjela i Jelena Trivić lekcijom iz istorije, a ujutro bi se na tviter lajni ukazao i Milorad Dodik: „Ma šta taj mali opet izvodi? Nismo mi deponija za austrijsku gvožđuriju. Bolje bi mu bilo da popravi cijevi u Česmi nego što se igra krunama.”

Da bi ovaj izmaštani „Austrougarski kutak” funkcionisao, PR tim bi naravno uveo strogi protokol:

Petunija efekat: Svaki selfi s Francem ide kroz filter s 20% više cvijeća i vještačkog sunca.

Kočićeva distanca: Zabranjeno naslanjanje na Petra dok se slikate s Francem. Kočić ima nultu toleranciju na laktanje.

Digitalni valcer: Obavezna lokacija – „Beč na Vrbasu”.

Gavrilo zabrana: Strogo zabranjeno unošenje sumnjivih fascikli Nebojše Vukanovića u park.

Narod bi onda zakuhao na fejsu, užario bi se i instagram, a tvitovi bi moguće bili nikad smjesniji.

Mile_BL: „Bolje da su napravili kružni tok oko spomenika, lakše bi se bježalo od istorije.”
Zoka_Patriota: „Draško, ugradi mu u ruku jedan 'kartični terminal' za parking, da se brže otplati.”
Sarajlija84: „Evo vam ga džabe, samo nam pošaljite onog Tvrtka nazad, ovaj naš k'o da je na privremenom radu u inostranstvu.”
Tetka_Milica: „Baš je lijep Franc, jel' to onaj što je pjevao u 'Zvezdama Granda'?”

Sarajevo bi tako moglo ostati u svom vječnom valceru, a Banjaluka dobiti najčudniji komšiluk na Balkanu. Ako Franc ne može na Miljacku, Vrbas je ionako uvijek bio gostoljubiviji prema dobrom marketingu. Pa makar Kočić zbog toga morao još jednom „ustati iz groba” da podnese novu tužbu.

(Nataša N)