Evropa na kriznom samitu potpisala tihu kapitulaciju

Foto: Agencije

Evropa protiv vlastitih interesa

Nakon noćnog sastanka na kojem se očekivano potvrdila vjernost Grenlandu i Danskoj, potvrđeno je da je Evropa spremna na još jednu tihu političku kapitulaciju tj. na nestvarno brzu obnovu postupka ratifikacije trgovačkog sporazuma sa SAD-om nakon donedavno nezamislivih prijetnji Donalda Trampa, kao i niza potpuno neumjesnih političkih prozivki. Riječ je o procesu ratifikacije koji je tek nedavno bio formalno suspendovan upravo zbog otvorene političke agresije SAD-a prema Grenlandu i Danskoj, a u osnovi je EU pristala na krajnje nepovoljan trgovački sporazum, kao i niz drugih ustupaka MAGA administraciji, jer su pojedini lideri očajnički željeli nepredvidljivog Trampa kao moćnog saveznika za nastavak obračuna s režimom Vladimira Putina.

Dojam je da EU i dalje preferira ukrajinske interese nad evropskim te ignoriše interese evropskih poreznih obveznika; građana i biznisa. Otvara se pitanje da li je EU usvojila model instant političkog samoponižavanj/dodvoravanja kao strateški modus operandi. Ova teza nije cinizam nego prepoznavanje činjenica.

Evropska spremnost na dodvoravanje sve bizarnijim prohtjevima MAGA predsjednika postala je, na primjer, tema koja šokira iskusne politologe, kao što je Natali Tocci . Govoreći o „golf diplomaciji“ predsjednika Alexandera Stubba s američkim predsjednikom rekla je „Smatram to duboko neugodnim“, dodavši pritom da joj je „Aleks“ blizak prijatelj. „Jednako ponižavajuće je talijanska premijerka Đorđa Meloni koja se smiješi dok Tramp hvali njezin izgled. Ništa manje nedostojanstveno nije bilo to što je glavni tajnik NATO-a Mark Rute Trampa nazvao ‘taticom’, ili to što mu je njemački kancelar Fridrih Merc poklonio rodni list svojega djeda.“

Sve to dodvoravanje ima visoku cijenu za evropske porezne obveznike, ali se čini da dio lidera EU procjenjuje da niti jedna cijena nije previsoka ako im omogući nastavak rata u Ukrajini. Teško je proniknuti drugi motiv. EU je, podsjetimo, kroz sporazum s SAD-om najavila obvezu od 750 milijardi dolara kupnje američke energije (uglavnom LNG, nafte i nuklearnih goriva) tokom sljedeće tri godine.

Trgovački sporazum bez stvarnih garancija

To je dio šireg dogovora o trgovini i investicijama koji su predsjednica Ursula fon der Lejen i američki predsjednik Donald Tramp predstavili u julu 2025. nakon sastanka u Škotskoj. Sada EU lideri iznova pokazuju spremnost da se vrate temeljima ovog sporazuma, iako je Bijela kuća jasno demonstrirala da je u osnovi zanima primiti evropski novac, dok u osnovi obvezu obračuna u Ukrajini u ime Evrope nisu nikada niti potpisali.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu EU i njene države članice preuzele su obaveze koje su de facto učvrstile SAD kao nezamjenjivu vojnu silu na evropskom kontinentu. Samo u razdoblju 2022.–2025. evropske članice NATO-a povećale su odbramene budžete za više od 200 milijardi evra godišnje, pri čemu je velik dio tog novca završio u američkoj vojnoj industriji – od borbenih aviona F-35, preko protivvazdušnih sistema Patriot, do municije i logistike.

Ovisnost kao svjesna strategija

Ukupna vojna, finansijska i humanitarna pomoć Ukrajini iz Evrope do danas premašuje 140 milijardi evra, dok su Sjedinjene Države osigurale dodatnih više od 170 milijardi dolara. Ali ključna razlika nije u iznosima, nego u strukturi: Evropa finansira rat, ali ne upravlja ratom. Komandne, obavještajne i strateške poluge ostaju čvrsto u američkim rukama.

Istovremeno, EU je pristala na trajno razmještanje dodatnih desetaka hiljada vojnika na istočnom krilu NATO-a, povećala izdvajanja prema cilju od najmanje 2 odsto BDP-a za odbranu – što za Uniju znači više od 350 milijardi evra godišnje te prihvatila dugoročnu energetsku reorganizaciju u kojoj je američki LNG postao ključna zamjena za ruski plin, uz znatno više cijene za evropsku industriju.

Ponovimo; sve to učinjeno je s jednim strateškim ciljem: sačuvati Sjedinjene Države kao vodeću vojnu silu i glavnog saveznika, jer evropske političke elite smatraju da bez Vašingtona nije moguće nastaviti obračun s režimom Vladimira Putina u Ukrajini. Drugim riječima, EU je svjesno prihvatila duboku vojnu, energetsku i industrijsku ovisnost kako bi održala američku prisutnost i volju za konfrontaciju s Moskvom.

Nakon što je američki predsjednik Grenland proglasio američkim interesom, EU kao da je na trenutak shvatila da Amerikancima plaćamo politički reket a ne stratešku zaštitu, pa se opet „nešto dogodilo“… Suspenzija trgovačkog sporazuma EU–SAD nakon američkog pritiska oko Grenlanda činila se kao trenutak povlačenja crvene linije, ali je obnovljena po „hitnom postupku“. I to u trenucima dok je ostaje nejasno što zapravo sadrži famozni „okvir za Grenland“, koji je glavni politički sekretar NATO saveza skandalozno pregovarao iza leđa Danske i Grenlanda.

Nema javnog dokumenta, nema pravno obvezujućih jamstava, nema potvrde da je politička prisila trajno odbačena. Ako se u takvim okolnostima EU vraća ratifikaciji trgovačkog sporazuma, tada se ne radi o pragmatičnom realizmu, nego o tihoj političkoj kapitulaciji te naglašavanju poniznosti starog kontinenta.

Naravno, nakon noćnog samita EU deklarativno čvrsto stoji iza Grenlanda i Danske, ali je nejasno kako tačno.