Zašto su Sirijci manje vrijedni zapadne pomoći od drugih?

Foto: Centralni portal

Sjećam se zemljotresa u Italiji, poplava u Njemačkoj i uragana u Sjedinjenim Američkim Državama. Širom svijeta organizovana je pomoć. Na društvenim mrežama su dijeljene uznemirujuće fotografije. Umjesto profilnih slika postavljane su zastave država koje su pogodile prirodne katastrofe. 

Još je dramatičnije bilo u vrijeme nesreća i razaranja koje su projektovali ljudi. Bilo da je riječ o terorističkim napadima u Parizu, Londonu ili o ratnim strahotama u Ukrajani. Tek tada se javljala neka neuobičajna solidarnost. Danima smo bili u francuskim, britanskim i ukrajinskim zastavama. Tugovali su, pozivali na pomoć, pa čak i prijetili „neprijateljima zapadnih vrijednosti“ brojni političari, „mejnstrim propovjednici“ i građani. 

Na ulicama su se ritualno palile slike njima „mrskih lidera“ i knjige pisaca njihovih „nepodobnih kultra i naroda“. Protjerivane su kompozicije kompozitora rođenih prije nego što izmišljeni tenkovi, avioni, pa čak i pojedine ideologije, sakrivane su slike njihovih sunarodnjaka i otimana imovina njihovih sadašnjih potomaka. Tek toliko da se politikolozi principjelno zapitaju da li je prirodno pravo na svojinu neotuđivo?

Odgovor je jednostavan – zavisi prema kome se ono odnosi. Ako ste Rus 2022. godine ne možete baštitniti to pravo u većini zapadnih država, isto kao što ga nisu mogli da koriste ni Srbi 90-ih godina XX vijeka. 

Idejna principjelnost ne karaktariše savremeni Zapad. Sve je relativizovano, od prirodnih prava do kulture solidarnosti. Ovom drugom posebno svjedočimo posljednjih dana na primjeru katastrofalnog zemljotresa u Turskoj i Siriji. 

Na društvenim mrežama i tv kanalima ne vidimo ni blizu zastava, vijesti i jadikovanja prema nastradalima u Turskoj, a posebno u Siriji, kao što je to slučaj sa primjerima koje navodimo u uvodu. U vrijeme pisanja ovog teksta za manje od jednog dana u Turskoj i Siriji poginulo je više od 38 000 ljudi, a povrijeđeno je njih 92 000. Od tog broja u Turskoj je smrtno stradalo 29 605 ljudi, a u Siriji njih 8 500. Ovaj broj žrtava nije konačan. 

I dok je pomoć Turskoj sve veća, a globalna solidarnost sve vidljivija, iako ni izbliza potrebnoj, to ne možemo reći za Siriju. Zašto je to tako, odgovorićemo u nastavku kolumne. Za sada, počnimo hronološki pregled ove teške katastrofe.

Zemljotres i njegove posljedice

 Jutro (04:15), 6. februara 2023. godine ostaće upamćeno kao jedno od najtragičnijih u istoriji Male Azije. Pukotina između Anadolske i Arapske tektonske ploče je seizmološki jedna od najaktivnijih na svijetu. Ova geografska karakteristika čitav region čini jednim od najrizičnijih za život na cijeloj zemaljskoj kugli. Vijekovima ovaj prostor pogađaju jaki zemljotresi koji nerijetko odnose na desetine hiljada života. Iza njih ostaju porušeni gradovi, siromaštvo i pustoš. Poslije toga prolaze decenije dok se ne obnove gradovi i vrati povjerenje ljudi u život na ovom prostoru.

 Zemljotres ovog februarskog jutra bio je magnitude 7,8 po Rihterovoj skali. Nije prošlo dugo vremena nastupio je nešto slabiji zemljotres magnitude 7,5 po Rihterovoj skali. Poređenja radi Banja Luka je 1969. godine srušena u zemljotresu 6,4 magnitude po Rihterovoj skali. Stariji Banjolučani se sjećaju koliko je to bio strašan događaj u istoriji grada. 

Turska i Sirija su početkom prošle sedmice doživjele goru sudbinu. Trenutni podaci kažu da je u Turskoj i Siriji poginulo više od 38 000 ljudi, a povrijeđeno je njih 92 000. Od tog broja u Turskoj je smrtno stradalo 29 605 ljudi, a u Siriji njih 8 500. Porušeno je na desetine hiljada zgrada, javnih institucija i skoro cjelokupna infarstrukturna mreža. Prve procjene kažu da je riječ o šteti od 84 milijarde dolara. Katastrofa ovih razmjera otvorila je niz pitanja, među kojima i način izgradnje stambenih i drugih objekata.

 Pored siline zemljotresa ljudski faktor je jedan od glavnih uzročnika velikog broja srušenih zgrada i smrtnosti. Javna tajna je da je veliki broj zgrada u Turskoj i Siriji izgrađen od lošijeg betona i sa malo čelika. Ovo nije slučaj sa isključivo starijim zgradama, već i sa brojnim novim objektima. Iako su turske vlasti poslije tragičnog zemljotresa u Izmitu 1999. godine podigle nivo standarda izgradnje, pravila se nerijetko zaobilaze, a rezultate vidimo u katastrofi do sada neviđenih razmjera. U Turskoj i Siriji svjedočimo „palačinka efektu“ gdje se zgrade ruše po sistemu slaganja „sprata na sprat“ što dovodi do velike smrtnosti. 

Procjena je da je samo u ovoj regiji preko 75 000 novih zgrada imalo „izuzeća“ to jeste zaobilaženje pravila izgradnje. One su se najčešće i rušile. Da tragedija bude još veća Ministarstvo životne sredine i urbanizma Turske procjenjuje da 13 miliona zgrada u Turskoj nije urađeno po propisim a kojima se one štite od zemljotresa.

Zanimljiv je fenomen grada Erzina od 50 000 stanovnika koji se nalazi u regiji epicentra zemljotresa a koji je imao minimalna oštećenja. Razlog je kvalitetna izgradanja i strogo poštovanje propisa na kojima insistiraju gradske vlasti. Zbog svega navedenog Turska je pokrenula akciju hapšenja investitora i građevinskih nadzornika širom Turske. Trenutno ih je uhapšeno preko 130.

Sve ove aktivnosti su proizvod „naknadne pameti“. Trenutno stanje je više nego teško. Posebno u Siriji. Na primjeru slabe pomoći Turskoj i skoro nikakve Siriji vidimo svo licemjerstvo „kulture solidarnosti“ Zapada, njihove dvostruke aršine i motivaciju za pomoć.

Humanitarna pomoć: između solidarnosti i licemjerstva

Prve vijesti iz Turske mobilisale su javnost u brojnim državama koje su odmah počele da organizuju humanitrarnu pomoć. Iako su o tome brujali mediji i pojedinci, to nije bilo ni izbliza solidarnosti koju je Zapadni svijet pokazivo prema drugima, npr Italiji, Francuskoj ili Ukrajini. 

Kako je vrijeme odmicalo sve je više rasla svijest o potrebi slanja pomoći i spasilaca u Tursku. No i to je bilo selektivno. I dok su, na primjer, moćne i velike Sjedinjene Američke Države poslale 79 humanitaraca i spasilaca u Tursku, iz daleko manje i nerazvijenije Republike Srpske, otišlo je njih 22, Federacije Bosne i Hercegovine 42, a iz Srbije njih 45. Srbi, Bošnjaci i Hrvati su pokazali visok stepen solidarnosti, kao i vlade država u kojima žive. Samo su vlasti u Republici Srpskoj uputile 100 000 KM pomoći Turskoj i Siriji. I da, nisu ih dijelili. Za njih su ljudi Turske i Sirije jednaki. Posebno u njihovoj nezapamćenoj tragediji. 

Suprotno tome ponašaju se brojne zapadne vlade. One ne žele da skinu sankcije Siriji. Jedina pomoć razorenoj Siriji gdje su islamski fanatici godinama devastirali prelijepi Alepo i druge gradove skoro da je u beznadežnoj situaciji. Beznadežno je kako u dijelovima pod Asadovom, tako i u dijelovima pod islamističkom i kurdskom kontrolom. Zapadni zvaničnici izjavljuju da ne mogu pomagati Asadovom režimu. Apeli Kine, Rusije, Irana i Libana koji jedini konkretno pomažu Siriji, su usmjereni ka skidanju sankcija ovoj tragičnoj državi u kojoj prema procjenama Ujedinjenih nacija 90 posto, od 18 miliona ljudi, živi u siromaštvu. Međutim, sankcije neće biti skinute, a humanitarna pomoć neže biti dostavljena. 

Brutalno je gledati razrušene domove, leševe pod rušavinama i ispred njih očajnog čovjeka (Ismail al Abdulah) iz sirijskih „Bijelih šljemova“ kako izjavljuje: „Ruke međunarodne zajednice su okrvavljene. Bila nam je potrebna pomoć, spasilačka oprema, ali je nismo dobili“. 

Evropljani i uopšte zapadnjaci se godinama hvale svojim zajedništvom, solidarnošću i „kulturom humanitarnosti i milosrđa“. Spremni su da oplakuju žrtve zemljotresa, poplava, terorističkih napada i raznih drugih katastrofa. Ali ako to nisu Arapi, Kinezi, Rusi, Nigerijci, Indijci, Latinosi, Srbi i ako je to negdje u Evropi i njenim metropolama. Plakaće i solidarisaće se samo njima podobnim i geopolitički bliskim skupinama. Oplakivaće i solidarisaće se međusobno i sa onima koji im trenutno koriste, kao danas nesrećni Ukrajinci. Isto tako će svoju „novu braću“ i „čuvare zapadnih vrijednosti“ ostaviti i zaboraviti kada im ne budu trebali i kada više ne budu od koristi zapadnjačkim oligarhijama.

I dok se preko Sirije vode geopolitički sukobi, Sirijci spavaju pod šatorima, mrznu se i gladuju. Teško da i jedan holivudski film može opisati apokalipsu koja se dešava u Siriji. Slične tragedije smo prolazili na Balkanu posljednjih stotinu pedeset godina. Možda smo zbog toga bolji ljudi. 

Šta god mislili o nama sa Balkana, u ovoj tragediji nismo dijelili tursku i sirijsku djecu, njihove tragedije i potrebu za pomoći. Budimo ponosni na to. Ako se napredna civilizacija ogleda u solidarnosti, međuljudskoj empatiji i razumijevanju, mi smo ovaj test položili. Turska i Sirija mogu računati na našu pomoć, a u ovim teškim vremenima, solidarnost je ono što dijeli dobro od zlog!

Vlade Simović