Rokenrol i politika: „Vodimo ljubav, a ne rat“

Foto: Centralni portal

Djevojke i mladići u cvjetnim dezenima urlaju „Vodimo ljubav, a ne rat“. Desetine hiljada njih tokom šezdesetih i sedamdesetih godina demonstrira ispred Bijele kuće. Oni traže prekid američke invazije u Vijetnamu. 

Njihovi zahjtevi idu i korak dalje. Oni traže zaustavljanje nuklearnog naoružavanja, jednakopravnost, ukidanje rasne i polne diskriminacije, slobodu i izgradnju socijalne države. Podržavaju ih istomišljenici širom svijeta. Iste parole ističu njihovi generacijski „saborci“ iz Atine, Beograda, Pariza, Štokholma, Rija, Londona, Sidneja i drugih svjetskih gradova. 

Oni su različitih nacija, religija, boje kože i socijalnog statusa. Različitog su istorijskog iskustva i dolaze iz različitih političkih kultura, ali nose sličnu odjeću i pjevaju iste pjesme. Na ulicama dominiraju maksi haljine sa grafikama, nezaobilazni i revolucionarni „minići“, bluze sa leptir rukavima, kožni prsluci i čuvene farmerke „zvoncare“. Iza njih se, u parkovima, čuju „Give Peace a Chance“, „The Unknown Soldier“, „Gimme Shelter“ i druge antiratne pjesme. 

Ovo je vrijeme bez interneta, instagrama i fejsbuka. Pa, kako su onda bili isto obučeni, kako su dijelili iste vrijednosti i ideje ti mladi ljudi? Da li su možda, učili iste škole ili išli kod istih krojača? 

Odgovor je NE! Oni su imali jedinu tačku koja ih povezuje, a to je muzika. I to ne bila kakva! Bilo je to zlatno doba rokenrola, muzike koja je postala filozofija, iz koje izašla jedna nova politika i nova paradigma koja je mijenjala svijet, dajući mu nove ideje i smisao.

Rokenrol je više od muzike, subkulture i zabave. Rokenrol je najviši stadijum politike, za one koji to mogu da razumiju. Problem je u tome što to ne shvataju svi. Jedni jer nemaju dovoljno talenta, drugi obrazovanja, a treći hrabrosti. Nije to muzika i filozofija za svakog! 

U Sarajevu kažu da se svijet dijeli na „raju“ i „papke“. Drugih je uvijek više, a demokratija je vladavina većine. A ta je većina glasala uvijek suprotno od miliona onih koji su uz zvuke rokenrola tražili slobodniji i pravedniji svijet! Veza rokenrola i politike je snažna i sveprisutna. No, da bi je objasnili, vratimo se na početak.

Od kada se rodimo posmatramo svijet koji nas okružuje. U njemu uočavamo brojne pojave i fenomene. Kako starimo pokušavamo da ih razumijemo, apsorbujemo, opišemo i damo im određeno značenje. Dva bitna fenomena koja su obilježila živote niza generacija rođenih u posljednjih sedamdeset godina su rokenrol i politika. 
Svaka oblast ljudskog djelovanja ima svoja određena pravila. Takve su nauka o politici, ali i sama politika. Priča o rokenrolu i politici, nije lako metodološki izvodiva studija, pa čak ni crta, makar ona imala svega jedan novinarski tabak. Jer to je ipak rokenrol. Muzika koja se, u ne maloj mjeri, opire naučnim formama i metodološkim zakonitostima. 

Na ovu konstataciju će „metodološke picajzle“ i „naučni čistunci“ da kažu kako je to „lupetanje gluposti“, „jeftino privlačenje pažnje publike“ ili „kršenje naučnih postulata“. Ne mogu da se otmem utisku da im i prije samog početka rasprave o rokenrolu i politici napišem jasnu poruku – istražujte i pišite. 

Pišite o rokenrolu, branite svoje diplomske radove, master i doktorske teze, popunjavajte fondove naučnih aktivnosti vaših biografija ili budite politički eksperti. Ovo je slobodan svijet. Između ostalog zahvaljujući i rokonerolu. Ali vas, molim ne činite jedno – ne kvarite rokenrol! 

Ne stavljajte rok priče u izborne kampanju, ne izvodite rokere na scenu, ne slikajte ih, ne retuširajte i ne postavljajte na bilbord vaših stranka ako niste rokenrol i ako ne vjerujete u njegovu filozofiju i civilizacijsku misiju. Razumijem da „oblak makijavelizma kruži nebom našeg sumornog ambijenta“, ali ne činite to. Ne kvarite jedini zdrav izum 20. vijeka – ne kvarite rokenrol! 

Pustite da ritam koji nas tjera na razmišljanje, daje nam smisao i čini odvažnim, živi u svom prirodnom okruženju koje je nedifinisano, a koje opet nije „ludilo bez sistema“, što bi rekli teatrolozi. Rokenrol nisu samo anarhična lupanja po bubnjevima. Nisu ni vanvremenski rifovi nastali trošeći prokrvavljene jagodice na prstima. 

To nije ni pucanje glasa oznojenog pjevača koji posljednji atom snage daje u svoje emotivno pražnjenje. Rokenrol je više od ovih slika koje gledamo na naslovnicama visokotiražnih časopisa ili na snimcima YouTube kanala. Svih tih korporativnih „gadova“ koji su od rokenrola, kao bunta i kontrakulture, napravili zaradu. 

Generacije koje su odrastale uz rokenrol i alternativnu kulturu ne mogu lako da naprave emotivnu distancu prema fenomenu koji je obilježio cijelu drugu polovinu 20. vijeka i koji još uvijek neumorno traje. Rokenrol je muzika, modni stil, način života, a prije svega, rokenrol je politika. Kada je postavljen na Brodveju, krajem šezdesetih godina, mjuzikl „Kosa“ je bila sjajan muzički spektal, ali prije svega snažna politička poruka. „Kosa“ je samo jedan od desetina hiljada primjera veze između rokenrola i politike, pa zašto je to tako?

Razlog je u samoj prirodi politike i muzike. Politika je stara koliko i prve ljudske zajednice. Od kada su ljudi počeli da se organizuju u skupine i stvaraju određeni sistem odnosa među sobom postoji politika. Postoji jer je usko vezana za moć, za vještinu njenog ostvarivanja i održavanja. A ljudi vole i žele moć. 
Ona im obezbjeđuje priviligije pa se za nju fanatično bore i još fanatičnije se trude da je održe. Ne postoji ljudski izum koji nije bio predmet politike, bilo da je riječ o ekonomiji, sportu, slikarstvu i naravno muzici. Muzika je opet stara koliko i potreba ljudi da različite zvukove kombinuju u određenu smislenu cjelinu koja posjeduje ton i ritam. 

Od svog nastanka muzika, kao i slikarstvo, pozorište i druge umjetnosti bila je predmet političkog, a posebno religioznog. Najsvetiji simbol hinduizma, najstarije svjetske religije nije ništa drugo do sveti ton OM. Muzika je imala funkciju pokazivanja emocije – sreće, tuge, radosti, bola, ali i funkciju integracije ljudi. 

Uz muziku su ljudi postizali zajedništvo, nerijetko idući u boj slušajući patriotske pjesme. Isto tako muzika je služila da isprovocira protivnika, omalovaži ga i obezvrijedi. No, najvažnija društveno-politička uloga muzike je bila i ostala ta da je ona i danas sjajan medij za prenos društvenih i političkih poruka.

Rokenrol u sadašnjem obliku nastaje pedesetih godina dvadesetog vijeka, pod snažnim uticajem džeza, bluza, kantri muzike i drugih muzičkih pravaca. Međutim, rokenrol istorijski vuče korijene iz siromašnih četvrti Njujorka, ponajviše Fajv Pointsa, gdje se njegovi rani protooblici mogu da pronađu u muzici lučkih radnika, uličnih svirača i bendova lokalnih pabova. 

Iz ovog istorijskog presjeka vidimo da je riječ o antiestablišmentskoj muzici koja je autohtoni proizvod ljudi sa društvene margine. Zbog toga ne čudi što je rokenrol od svoga nastanka bio muzika bunta. Rokenrol je najautentičniji izraz borbe protiv društvenih normi, političkog poretka i socijalne nepravde. Kao takav rokenrol je muzika neodvojiva od politike. Svojevremeno su članovi čuvene grupe Lajbah izjavili da je „politika najviši oblik popularne kulture“.

Rokenrol je svoj vrhunac doživio šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Vremenom su antiestablišmentski orijentisani rokeri postali zvijezde koje su počele da žive raskošnim životom establišmenta. Rokenrol je sve više postajao komercijalizovan i predmet političke zloupotrebe oligarhija. Čast izuzecima kojih je napretek. 

I dok je na Zapadu rokenrol postao dobar okvir za zadržavanje buntovničke energije mladih u parkovima i na koncertima, kako ne bi demonstrirali pred vladama i rušili ih, na Istoku je ova muzika postala simbol otpora totalitarnim režimima. Nešto mudriji, poput jugoslovenskih komunista su, umjesto zabrane, počeli da stimulišu ideološki podobne bendove koji su širili ideologiju bratstva i jedinstva pjevajući uglavnom o ljubavi, a manje o socijalnim i političkim problemima. U godini kada sam rođen (1981) Muzička omladina Jugoslavija rokenrolu daje umjetničku vrijednost. Od tada se piše o „rokenrol kulturi“. Zbog toga su novi talas, a posebno pank bili nova energija i osvježenje. Oni su počeli da demistifikuju i demitomanizuju zvaničnu politiku i istoriju. 

Grupa „Film“ je svojevremeno objavila pjesmu „Neprilagođen“. Čini se da su svi oni istinski rokeri poput Džonija Štulića i sličnih bili „neprilagođeni“. Mnogi su, na ovaj ili onaj način, stradali, zaboravljeni ili stigmatizovani. Kao uostalom i rokenrol kojeg su ubijali političari, turbofolk (ne)kultura, „rokenrol konformisti“, „menadžeri“ i razni drugi „trgovci srećom“. 

I za kraj, možda je jedna generacija rokera, izgubila bitku, ali nije rat. Rokenrol je i dalje živ, snažan i nosi ga posebna energija i filozofija antikonformizma. On je „neprilagođen“ zvaničnim politikama i političarima. Zato ga se i boje, suzbijaju ili pokušavaju da „potkupe“, stave u svoju funkciju i za svoj interes... Ali ne ide to tako „rođače“! 

Bauk rokenrola i dalje kruži nad politika svjetskih oligarhija, zapamtite to!

Vlade Simović