Ubij Srbina - dvaput

Foto: Centralni portal

Ovako, nedavni i učestali napadi na pripadnike srpske nacionalnosti na prostoru bivše Jugoslavije, opasno podižu ljestvicu na skali vjerovatnoće uvriježenih teorija zavjere do te mjere, da bi ih se mnogi njihovi zagovornici rado odrekli, samo da životi njihovih sunarodnika prestanu da budu ugroženi.  

Da čitava priča bude još dramatičnija, mete nedavnih brutalnih napada, kako verbalnih, tako i onih drugih, koji su zamalo završili tragično, su bila i djeca, što govori o stepenu mržnje njihovih vinovnika, ali i uvjerenosti, da ih u njihovim sredinama ne samo da ne čeka kazna i osuda, već da će sama činjenica da su napali Srbe, biti dovoljna da ih amnestira od bilo kakve odgovornosti, a da će kod dijela svoje javnosti dobiti ako ne potpunu podršku, ono sasvim sigurno opravdanje i alibi. 

Procesi stvaranja novih nacionalnih država na razvalinama bivše zajedničke domovine u kojoj su Srbi bili većina i po žrtvama koje su u njene temelje ugradili i po broju živućih stanovnika, nisu se mogli odvijati bez snažne propagande koja je trebala da potencira razlike u odnosu na sunarodnike sa kojima vas vežu jezik, zajednički preci ili tekovine bivših ratova; zločini počinjeni u ratovima devedesetih „pogodovali“ su postratnom održanju stanja netrpeljivosti, a domaći političari, na talasu mržnje izabrani, svojski su se potrudili da, i godinama nakon okončanja sukoba, njeguju ono bez čega bi svrha njihovog postojanja i opstanka na vlasti prestala da postoji: mržnju.  

Mržnja je utkana u porodice, škole, univerzitete, medije, pa čak i kulturu. Ni respektabilne količine para, mahom stranih vladinih i nevladinih orgnizacija, ubrizgane u aktivnosti suočavanja s prošlošću, kulture dijaloga i pomirenja, nisu uspjele da ublaže emocije koje su odavno preuzele razum, ponekad i zbog toga što su i sami donatori podržavali „istinu“ etabliranu u političkim i medijskim kuhinjama zemalja Zapada tokom građanskih ratova i nisu bili spremni da je dovedu u pitanju, jer bi to značilo da se moraju suočiti i sa sopstvenom odgovornošću za novu-staru atmosferu netrpeljivosti i neoproštaja. Tu vjerovatno leži i razlog za upadljiv izostanak snažne osude nedavnih napada upravo od strane predstavnika međunarodne zajednice. 

Potresni video sa jecajima ranjenog dječaka Stefana, koga je upucao pripadnik albanske policije na Kosmetu, nije otoplio srca činovnika u zapadnim ambasadama, ali ni humanitaraca UN-a ili Evropske unije. Ni povici „Ubi ubi Srbina“ koje je grupa maloljetnika iz Splita uzvikivala svojim vršnjacima iz Beograda na fudbalskom turniru u Ilidži, nakon kojih su roditelje srpskih dječaka napale i lokalne kabadahaije, zadavši jednom ocu rane u predjelu leđa i noge, nisu zaparali uši i odvezali jezik stranim diplomatama, aktivistima civilnog sektora, ali ni dežurnim moralistima na društvenim mrežama, među kojima su novinari, kulturni radnici i mnogi bivši i sadašnji politički funkcioneri.  

Osude koje su neki od njih i procijedili kroz zube, svele su se na (opravdano) pitanje šta nam se to dešava s djecom i izražavanje žalosti zbog lošeg gostoprimstva „nas koji smo inače jako gostoprimljivi“.  
U želji da relativizuju i minimiziraju činjenicu da su djeca na Ilidži napadnuta samo zato što su Srbi, dio bošnjačke javnosti je posegao za Srebrenicom (za koju bi trebalo da su kriva valjda ista ova djeca, i po logici na osnovu koje bi se neki drugi napadi, trebali opravdavati Jasenovcem ili otomanskom okupacijom, samo što takvih napada, zasada srećom nema).  

Drugi su se iz petnih sila trudili da ne izgovore ni prefiks srpski, poput gradonačelice Sarajeva, koja je izrazila žaljenje zbog onog što se desilo „gostima iz Beograda“. 

Treći su na mreže puturili snimak sa potpuno druge utakmice, sa drugim akterima, u kojem je grupa dječaka sa srpskom zastavom pjevala pjesmu „ko to kaže ko to laže Srbija je mala, nije mala, nije mala, tri je gola dala“, koja je, iako prepjevana verzija pjesme nastale i inspirisane balkanskim ratovima, odmah proglašena „ratnohuškačkom“ i „genocid-prizivajućom“, te je, dakle, uzvikivati "Ubi Srbina" onima u čije ime se na utakmici (?!) ona pjeva valjda stvar očekivanog odgovora i moralne obaveze. Pa je, iako dokazano lažan, snimak ogolio činjenicu da su gosti ipak Srbi, naravno onda kada se stvari okrenu naopačke. 

Nomina sunt numina – imena su božje zapovijesti, kaže stara latinska poslovica.  

Biti bez imena, znači nepostojati u stvanosti, biti bezimen i nestvoren. Relativizacija i umanjivanje, skretanje sa teme i izbjegavanje da se pripadnici jednog naroda, dakle ljudi nazovu pravim imenom, ispostavili su se kao „ovjeravanje“ u žargonu ubica, tačnije ubijanje već umorenog ili ubijanje po drugi put.  

Likvidiranje imena, opet, od onih koji se istim imenom koje im se ne priznaje zovu, stvara legitimne mete. Na nove napade nije dugo trebalo čekati. Opet se ponovilo isto, opet se ćutalo ili zaobilazilo, opet se minimiziralo i relativizovalo, opet se više pričalo o svemu drugom nego o napadnutoj djeci. Jer djeca su ionako srpska. 

Nataša Tešanović