Novo doba televizije: Zašto svi raspravljaju o "Igri prestola" i šta će se desiti ako propustite finale "Nasljednika"

Foto: Centralni portal

Jer, da se radi o njima, o serijama prošlog vijeka, “Izgubljeni” bi se bavili isključivo pitanjem preživljavanja na pustom ostrvu, “Domovina” patriotskom borbom protiv terorizma, “Čista hemija” narko kartelima, a “Živi mrtvaci” zombi apokalipsom i to bi bilo to. 

I iako sve ove serije na površini to i rade, istina jeste da se njihov narativ ne zadržava na toj površini, na pravolinijskom pričanju priče. Nijedna od njih se ne bavi temama koje sam ovdje navela, to jeste, ne samo njima, što bi bilo logično ili očekivano. Štaviše. One ih koriste, da, ali samo kao svoj okvir za pričanje priče, a u cilju da uđu dublje, kažu više, plastičnije i kompleksnije. Ovaj novi trend, koji se isključivo tiče kompleksnosti jezika, scenarija i likova, je danas više pravilo nego izuzetak.

U trenutku kada su se “Izgubljeni” pojavili na malim ekranima, a desilo se to 2004, svega tri godine od napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra, u svijetu televizije je izbila jedna prava mala revolucija. Kraj serije, koji je podijelio i publiku i kritiku (ne, nisu bili mrtvi sve vrijeme), nije toliko važan u kontekstu ovoga što želim reći, koliko je važna njena struktura, način pripovijedanja i likovi kroz koje se to pripovijedanje desilo. 

ABC je, vrlo hrabro, s ozbiljnom petljom, na male ekrane pustio priču o padu aviona čiji je jedan od putnika bio Said Džara, irački terorista i mučitelj. Postaviti i u eter pustiti takvu priču dok su rane još uvijek svježe, a trauma ozbiljna, može se okarakterisati jedino kao ludost, odnosno kao hrabrost, koje ovdje čitamo kao sinonime. To što će, svega nekoliko epizoda kasnije, izbezumljeni putnici mučiti ni krivog ni dužnog Saida, jer oko za oko, zub za zub, pokazujući nam tako, dokazujući da najgore leži i u najboljima od nas, samo dodatno pojačava taj osjećaj promjene paradigme i svježine koja je u svijet televizije sa “Izgubljenima” došla na velika vrata. 

Likovi više nisu dvodimenzionalni, nisu isključivo dobri ili isključivo loši. Oni su ljudi. Živi ljudi koji u ekstremnim situacijama djeluju i reaguju ekstremno. Oni su Bendžamin Lajnus, Sojer, Said, Keri Matison, Broudi, Sol Berenson, Volter Vajt, likovi koje volimo, čijih se odluka plašimo, od kojih zaziremo i sa kojima nikada nismo načisto. Naravno, “Izgubljeni” ne bi bili mogući bez “Sopranosa” (The Sopranos), oni bez “Tvin Piksa” (Twin Peaks) i tako dalje… 

Jasno je da jedno drugo vuče, te da se negdje tokom tog puta otvorio prostor u ono što danas nazivamo složena serija trećeg zlatnog doba, ako ne i četvrtog.

Prije nekoliko dana objavljen je podatak da je premijera serije “Posljednji od nas” (The Last of Us) za HBO postala druga najgledanija serija sa svojih 4.57 miliona gledalaca, odmah iza “Kuće Zmaja” (House of the Dragon). Ovaj broj, kada se uporedi sa serijom M.A.S.H. i njenih stotinu miliona izgleda smiješno, ali je vrlo značajan, jer nam plastično pokazuje na koji način je došlo do promjene u modelu poslovanja. A ta promjena se tiče isključivo individualnog posmatrača, pojedinca, jer više cilj nije doći do što većeg broja publike nego do publike čije navike, posvećenost, predanost i unutrašnji svjetovi znače. Poput personalizovanih oglasa koji nas napadaju dok jezdimo internetom, ciljajući direktno na naše potrebe i ukus, tako i serije, vrlo kontrolisano bivaju usmjerene na određenu demografsku grupu, jasnih okvira. Jer cilj je jedna specifična grupa, a ne cijeli svijet. 

Ova poslovna odluka je, u konačnom ishodu, dovela do možda i najznačajnjije promjene kada je televizija u pitanju – do punog oslobađanja kreativnosti i poništavanja cenzure. Ono što ranije nije bilo moguće, što je bilo zabranjivano, sada je poželjno.

Paralelno sa ovom promjenom došlo je i do digitalne revolucije i promjene u domenu tehnologije, pa su serije vremenom postajale sve dostupnije publici, u smislu ponovnog gledanja i pregledavanja propušetnog. Nekada ranije, ako biste propustili epizodu, nije postojao način da istu pogledate ponovo, jer su serije, poput literature iz 19. vijeka, puštane u dijelovima, epizodu po epizodu, da bi na kraju, jednom kada se serija završi, sve epizode bile sabrane u jedan tom, u jednu sezonu, u jedan boks set. 

To je novina koja nas je, kao prvi korak, uvela u svijet seciranja televizijskog materijala. Odjednom smo dobili priliku da epizodu “Konstanta”, petu epizodu četvrte sezone “Izgubljenih”, ako još uvijek postoji neko ko to ne zna, pogledamo koliko god puta želimo, na kakav god način mi to želimo, sve dok ne razumijemo kada, gdje i kako se Dezmond kreće kroz vrijeme i kakve veze Peni s tim ima?

Pakovanje epizoda u jedan boks set i plasiranje na tržište otvorilo je put “bindžovanju”, takozvanom gledanju serija u dahu, što su prepoznale razne internet platforme koje su vremenom zamijenile fizičko, materijalno posjedovanje narativa koji volimo. 

Danas nam je sve dostupno na klik. Na klik i višestruko gledanje istog, bliskog i poznatog. To je otvorilo put kompleksnijim narativima, jer više nije važno da li smo nešto propustili na prvo gledanje, jesmo li ili nismo shvatili šta gledamo, gdje je i kada je Dezmond, budući da sve, zahvaljujući tehnologiji, sada možemo nadoknaditi. I ne samo nadoknaditi, nego, poput pravih forenzičara, secirati do besvijesti. Kad god. Gdje god. Koliko god puta želimo.

I iako je koncept “gledanja u dahu”, za nas nestrpljive, iz raja izašao, većina serija, posebno onih koje proizvodi BBC ili HBO, se i dalje plasira po ustaljenom modelu – jedna epizoda sedmično – budući da su studije pokazale da na taj način razgovor među publikom traje duže i intenzivniji je. 

“Izgubljeni” su odličan primjer, kao i “Igra prestola” (Game of Thrones), koja je tih 2011. i 2019. godine ujedinila cijeli svijet u jedan razgovor: Ned je mrtav!? Ned je mrtav?!? Pa ko je sad glavni lik?! I šta, to je to? To je kraj priče o Šetačima!? To? Hodor! Zašto je Deneris ODJEDNOM poludila (nije)? I tako dalje. 

Na tragu ove promjene dolazi do jačanja zajednice i dijeljenje iskustva, što je na kraju dovelo do pojma “razgovora” u kojem ili jesi ili nisi. Razgovor je, samim tim, posljednja stavka, možda i najznačajnija.

Više od bilo koje umjetnosti ili dijela pop kulture, savremena televizija je zauzela centralno mjesto u svim našim razgovorima o umjetnosti i kulturi. Kada malo bolje razmislite, ništa se neće desiti ako propustite neki novi album ili novo izdanje knjige, pa čak i ako propustite neki određeni film u bioskopu ili izložbu, ali ako niste gledali “Čistu hemiju”, ako niste gledali “Igru prestola”, ako ste propustili finale “Teda Lasoa” (Ted Lasso) ili “Nasljednika” (Succession) odmah možete, lično i direktno na svojoj koži, osjetiti izvjesnu izopštenost iz zajednice, jer ćete biti izostavljeni iz tog vitalnog iskustva koje su svi drugi iskusili. Bez vas. Vi niste dio razgovora i to postaje problem.

Taj razgovor podrazumijeva gore pomenuto seciranje sadržaja, pripadanje zajednici istomišljenika, on podrazumijeva sate i sate istraživanja teme po forumima, čitanje kratkih sadržaja, osvrta, eseja, kritika, gledanje podkasta, podrazumijeva i užarene rasprave po društvenim mrežama, gdje se za čast Džejmija Lanistera borimo kao da je ravnopravni član naše porodice. Ako se ne slažete, dovoljno je da odete na tviter, spomenete ime Nejt među fanovima “Teda Lasoa” ili Houmlender među fanovima “Dječaka” (The Boys) i sve će vam se samo kazati.

I iako možda ne gledamo uvijek isti sadržaj u isto vrijeme, te istim tempom, što je doduše, barem kada su u pitanju HBO ili Netfliks, zaista rijetkost, činjenica jeste da je televizija u skorijoj istoriji postala ne samo vezivno tkivo, spona koja nas svrstava u zajednicu, u milje srodnih duša, nego i naš najtačniji, najneposredniji prozor u život i iskustva drugih ljudskih bića. A svi smo mi pomalo i voajeri, zar ne?

Monika Ponjavić