MARKOV: Srbi i Rusi su Austrijancima krivi za sve

Foto: Facebook/printscreen

Devedesetih godina, kaže Markov, identitet zajednice koje je počivao na ustaljenom principu - kolo, roštilj, prase, igra i druženje, dolazak intelektualaca značajno je izmijenio postojeći koncept.

"Stigli su glumci, pozorišne predstave. Uopšteno, javni i kulturni život kreće da se mijenja. Napravio sam predstavu o tim obrazovanijim ljudima koji su tada stigli u Beč, "Vrhovni Srbin" i tu sam napisao sve ono što sam loše vidio kod tih ljudi, a to je neumjereno forsiranje svoje ličnosti. Tu je došlo do rivaliteta, mi smo se po našem srpskom običaju podijelili po klupskom i organizacionom nivou, političkom", priča naš sagovornik. 

Markov kaže da je shvatio da se tu našlo dosta ljudi kojima, zapravo, i nije mjesto u kulturi i da se on protiv svega toga počeo boriti satirom.

"Uglavnom, naišao sam na neslogu i samopromociju, te na nekompetentnost. Sve se podiglo i na viši nivo, lažiraju se znanja i zvanja, pa se pojedina gospoda predstavljaju kao akademici, profesori i to je strašno. Predaleko je sve otišlo i satira tu više i ne pomaže. To uopšte nije šala iako sve zvuči smiješno. Sve to je u duhu vremena u kojem živimo", kaže Marko dodavši da ima i lijepih inicijativa, zdravih društava koji rade zdrave predstave, birane programe, te da ima i mladih ljudi koji su spremni da se bore za ideje.

U svojoj novoj knjizi "Smrad carskih fasada" Markov se pozabavio bečkim fasadama i haustorima koji su, kako kaže, prepune motiva. 

"Uđite u jedan bečki haustor odmah ćete shvatiti koliko je tu tuge i jada, muke, a što gledajući spolja ne vidimo jer smo zaslijepljeni blještavilom centra Beča. Zanimljivo je da je u anketama Beč najbolji grad za život. Međutim, niko ne kaže da je Beč u zadnjih pet, šest godina pobjednik na listi najneljubaznijih i najarogantnijih gradova na svijetu", objašnjava naš sagovornik i ističe kako u Beču ima puno nesreće, pa je tako npr. svaki drugi brak razveden. 

"Onda sam se zapitao kako da u jednom takvom gradu koji je najbolji za život ima toliko nesreće i apsurda, zašto ima ksenofobije, nacionalizma, skrivenog fašizma. Ja gledam stvaralački i prikazujem drugu stranu života, malo mračniju i koja postoji. Jednostavno sam vidio da nema ničega u tom šarenilu i "laži" Beča", iskren je Markov. 

On kaže da se u Beču forsira priča o multikulturalnosti, a da se, kako kaže, uvijek potvrdi da ono o čemu se najviše priča najviše toga i nema.

"U javnosti se govori o suživotu, multikulturi, a zapravo je upitno šta jedni o drugima misle iza zatvorenih vrata. Austrijanci žive u problemu da ih je sve manje, stara je nacija, odumiru, nestaju i to je prirodan proces. I onda kada u zemlju stigne 150 hiljada Turaka i još toliko Srba, normalno je da ćemo mi otvarati ćevabdžinice i sigurno nećemo hodati u tirolskoj nošnji. O svemu što pišem ima istine, gorčine, humora. Najveći problem naših ljudi u Austriji je nerazumijevanje i pogrešno tumačenje, miješanje šta je integracija, a šta asimilacija", ispričao je Markov za Centralni portal. 

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima roman "Sumrak u bečkom haustoru" koji je kasnije adapriran u monodramu, a zatim i u dokumentarno - igrani film koji je 2019. dobio nagrade na FEST-u, a trenutno se emituje na RTS.

"Sumrak samo malim dijelom dotiče javni i kulturni život u Beču, a uglavnom se bavi emocionalnim, unutrašnjim životom klasičnog bečkog gastarbajtera i pokazuje "razvojni proces" -  od trenutka kada dođe u Austriju, pa do momenta kada već živi nekim uređenim životom. Ja sam neko ko se dugo u gastarbajterskom loncu kuvao i to mi je pomoglo da sve što sam prikazao bude originalno i da dotakne svakog od nas. Preživio sam svu mračnu stranu bečkih haustora i to mi je dalo emocionalnu zrelost i originalnost da to predstavim kroz Sumrak", objasnio je Markov.  

U Sumraku se Markov posebno pozabavio odnosom Austrijanaca prema došljacima i razlozima viševijekovnog nesporazuma između Srba i Austrijanaca.

"Nisam se libio da kažem da nas oni ne vole. Mi i Rusi smo njima krivi za sve u životu i za sve što im se desilo u XX vijeku. To je zaključak jednog prosječnog Austrijanca. I to je žalosno kada mi gledamo na Zapad kao neko leglo demokratije. Postoji mnogo mračnija strana svega toga. Niti su oni slatki, niti su dobri, ali je tako kako je", priča Markov. 

Kroz njegove radove konstantno se provlači ideja slobode, a kaže da je to zato jer slobode zapravo danas i nema.

"Svi smo se pomalo izopačili jer smo pobjegli od božanske prirode i onoga kako bi zapravo trebalo da život izgleda. Za mene su gradovi postali koncentracioni logori. Mrak i tuga u stambenim blokovima su fascinantne. Tamo ne možete naći čovjeka sa ljudskom emocijom na licu. Vidljiv je samo strah, grč i svi su pognute glave", kaže Markov dodajući da u praktičnom smislu slobodu vidi kao čovjeka na svom imanju potpuno nezavisnog od rada u korporacijama.  

"Tu neslobodu najviše možete vidjeti ovdje na Zapadu gdje ljudi rade po 12, 13, 15 sati dnevno. Ženama je pogotovo teško. Njima je dodata teorija da su one slobodne jer su finansijski nezavisne. Ustvari, žena na Zapadu je najveća robinja. Radi po 12, 13, 15 sati dnevno, izgubila je žensku prirodu -  ono što je čini ženom i nametnuto joj je breme koje ona ne može da nosi", smatra Markov. 

Sloboda je, završava priču Markov, da čovjek ima slobodno vrijeme i bogat čovjek je onaj koji ga ima, a na Zapadu ga nema niko. 

"Naravno, tako je i kod nas jer mi težimo ka toj civilizaciji ne znajući da tu zapravo nema ništa. Gdje god da radite nameću vam se pravila ponašanja što je prava nesloboda. Nameću vam se pravila odijevanja, pravila komunikacije, a to sve nije sloboda", zaključio je Markov za Centralni portal.