Odlazak Čarlsa Simića: Pjesnik koji je poezijom branio individualnost

Foto: Agencije

Iako je kao dobitnik čuvene Pulcerove nagrade važio za jednog od vodećih svjetskih pjesnika našeg vremena, nije posebno reagovao na ovakve "titule" koje su mu mediji dodjeljivali. Govorio je da je u životu poznavao mnoge, zaista velike i slavne pjesnike koji su u vrijeme njegove starosti u potpunosti zaboravljeni. Sa druge strane, tvrdiće i to da je poezija u našem vremenu čitanija više nego ikada u istoriji.

Čarls Simić u rodnoj Srbiji bio je nepoznanica sve dok nije stekao svjetsku slavu.

Rođen je u Beogradu 1938. godine kao Dušan Simić. Njegovo odrastanje obilježio je Drugi svjetski rat, ali kako će zapisati u brojnim esejima, svi su mislili da je lud kada je kasnije govorio da je ipak imao srećno djetinjstvo. Suviše mlad da bi bio svjestan opasnosti, rastao je u okupiranom Beogradu, shvatajući rat kao igru. Ni okupacija ni oslobođenje, međutim, nisu donijeli ništa dobro za njegovu porodicu.

Ne dijeleći mišljenje sa novom komunističkom vlašću, otac mu je krajem rata emigrirao u Italiju, pa odmah potom i u Ameriku.

On sa bratom i majkom ostaje u Jugoslaviji u kući, gdje se često priča o politici.

"Moja je baka prorekla kraj/ vaših imperija, budale!/ Ona je peglala i slušala radio,/ dok se zemlja tresla pod našim nogama;/ jedan od njihovih heroja je držao govor./ Ona je samo rekla: 'Monstrum'./ Čule su se ovacije i topovske salve/ monstrumu u čast./ 'Mogla bi ga ubiti golim rukama', /rekla je, gledajući me. /Nije bilo potrebe, svi oni/ otići će do vraga tako i tako. /'Da nisi brbljao nikome/ o ovome',/ upozorila me je./ I povukla za uho da bude sigurno/ da sam razumio", zapisaće Simić u pjesmi 'Imperije', koju je posvetio baki. Baka je brinula o njemu i bratu, kada je majka odlazila na posao. Budući pjesnik je nakon rata krenuo u školu u Beogradu i kako se kasnije sjećao, policija je dolazila na vrata njegove kuće da bi sa majkom ustanovila zašto se tri mjeseca ne pojavljuje u školi. Bježanje sa časova od njega će nesvjesno napraviti pjesnika. Ponavljao je drugi razred gimnazije, bio je loš učenik i kako će se, ne bez radosti, sjećati - školu života učio je na beogradskim ulicama i u bioskopima. Vrijeme u kojem se javno o onom što misliš, a što se ne slaže sa mišljenjem vlasti, moglo pričati samo uvijeno, vrijeme u kojem si morao birati riječi ako ne želiš da snosiš posljedice, kasnije će uticati i na njegovu poeziju. Pasoše za porodicu, njegova majka dobija tek 1953. godine, kada odlaze u Pariz.

"Igrao sam košarku sa drugovima u obližnjem dvorištu, kada me majka pozvala da dođem. Želio sam da još igram, ali me ona bukvalno uvukla u kuću. Bio sam ljut. Zatvorila je vrata pokazala mi da ćutim i rekla da krećemo za Pariz iste večeri. Nisam smio nikom da se javim, ni da se pozdravim sa drugovima", pisao je Simić, koji će u Parizu provesti godinu dana.

Tamo je takođe loše učio, ali se zainteresovao za literaturu. U Americi će porodica konačno biti na okupu tek 1954. godine, a u ovoj zemlji, kako će reći, Simić je shvatio da nema ništa bez obrazovanja.

"Nakon što su se moji roditelji 1956. rastali, ja sam otišao od kuće. Noću sam pohađao fakultet, a danju sam radio, prvo u Čikagu, a poslije u Njujorku. Ako bi me neko pitao za moj akcent, rekao bi da sam rođen u Jugoslaviji i na tome bi završilo", sjećao se Simić, koji će postati profesor na Univerzitetu u Nju Hempširu, gde je predavao američku književnost i kreativno pisanje.

U Americi Dušan će postati Čarls i prvu pjesmu objaviće 1959. godine u zimskom izdanju časopisa "The Chichago Review", ali još neće imati ideju o tome da će život provesti pišući poeziju. Uprkos tome, uslijediće prve pjesničke knjige "Šta kaže trava", (1967), "Negde između nas kamen hvata bilješke", (1969) "Uništavanje tišine" (1971), "Bijelo" (1972). U međuvremenu na engleski jezik prevodi poeziju svojih srpskih savremenika Ivana V. Lalića, Vaska Pope, Branka Miljkovića, Milorada Pavića, Ljubomira Simovića.

Gojko Božović svjedočiće da je Čarls Simić u svakodnevici otkrio velike razloge poezije. Pisanje o svakodnevici, kako i sam Simić kaže, najveći je ispit poezije.

"Mi živimo u svakodnevici: recimo, ustanemo ujutru, pogledamo novine, televiziju, napolju je sunce ili kiša, sve je to naš život, kakav-takav. Meni je to uvijek bilo interesantno, još kad sam bio mlad i smatram velikim momentom u mom životu kao pjesnika trenutak u kojem sam sebi rekao: 'Dobro, ako si stvarno pjesnik, zašto ne napišeš pjesmu o viljušci, ili o nožu, o kašici, o svojim cipelama?' I tako je počelo, i raširilo se na druge stvari", pričao je poznati pjesnik.

Za njega je poezija bila odbrana individualnosti.

"Pjesnici su uvijek bili po strani, a poezija je jedino mjesto gde čovjek može da kaže: 'Slušajte, sve je to lepo, svi ti vaši istorijski planovi itd., ali ja imam svoj život. Tu sam sâm, i pokušavam da razumem ove zvijezde, ovu ženu koju volim, moj grad, bašticu oko koje ima posla", isticao je pjesnik.

Čarls Simić uradio je mnogo za srpsku kulturu u Americi, ali je otvoreno govorio i da ga nerviraju njegovi zemljaci Srbi, jer su opsjednuti sopstvenom istorijom, a nikad iz nje ništa naučili nisu. Istoriju je poredio sa starom slijepom ženom koja ga drži za ruku. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka postao je veliki kritičar nacionalizma.

Pisao je kako nije imao problem s kulturnim nacionalizmom, ali da mu se gadio nacionalizam koji je zahtijevao neupitnu solidarnost s predrasudama, samoobmanjivanje i kolektivnu paranoju. Pored razmišljanja o istoriji, Simić se u esejima bavio svojim djetinjstvom i odrastanjem, pisao je o Beogradu i Americi, o američkoj i srpskoj poeziji, o književnosti i stvarnosti, o životnom iskustvu.

"Kad sam se 1972. vratio u Beograd nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Otkrio sam da je popravljen poslije NATO bombardovanja, kad je pogođen TV studio u blizini i mnogi prozori u komšiluku su bili razbijeni. Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali", detektovao je Simić u svojim esejima razne probleme srpskog mentaliteta. Pjesnik će priznati da je pojavom kompjutera eseje pisao na ovoj spravi, ali poeziju će do kraja pisati olovkom na papiru.

Neke od značajnijih kasnijih knjiga poezije Čarsla Simića jesu "Povratak mjestu osvijetljenom čašom mlijeka" (1974), "Haronova kosmologija" (1977), "Klasične igre iz balske dvorane" (1980), "Oštrine" (1982), "Beskrajna tuga" (1986), "Svijet se ne završava" (1989), "Knjiga bogova i đavola" (1990), "Hotel Nesanica" (1992), "Vjenčanje u paklu" (1994), "Šetnja sa crnom mačkom (1996), "Noćni izlet" (2001), "Moja nijema pratnja" (2005), "Ta sitnica" (2008), "Majstor prerušavanja" (2010), "Ludak" (2015), "Zapisano u mraku" (2017), "Priđite bliže i slušajte" (2020). Najznačajnije knjige eseja su mu "Alhemija sitničarnice" (1993), "Nezaposleni vidovnjak" (1999) i "Metafizičar u mraku" (2003), a pored Pulcerove, najvažnije nagrade koje je dobio jesu nagrada Makarturove fondacije, nagrada "Edgar Alan Po", nagrada Američke akademije, međunarodna Grifinova nagrada za poeziju, nagrada "Valas Stivens", nagrada "Poeta Laureatus" Kongresne biblioteke u Vašingtonu. Interesantno je Simićevo svjedočenje prilikom promovisanja u titulu pjesnika laureata od strane Kongresne biblioteke SAD.

"U zemlji u čijim školama se književnost iz godine u godinu sve manje izučava, gdje sve manje ljudi čita knjige, gdje i inače povodom najvećeg broja pitanja vlada potpuno neznanje, poezija se čita i piše više no ikad. Ko ne vjeruje, neka malo pročeprka po onome što je dostupno na internetskoj mreži. Ko su ti ljudi koji su riješeni da prenesu na nju gotovo svaku pjesmu koja je ikad napisana na ovom jeziku? Odakle im vremena za tako nešto? A da ne spominjem na hiljade blogova, pjesničkih onlajn magazina, i ozbiljnih i onih gdje svako može da okači pjesmu koju je njegova osmogodišnja kći napisala povodom smrti svoje zlatne ribice. Ljudi koji su mi se neprestano obraćali mejlovima i pismima dio su tog svijeta", pisao je Simić, iznoseći svoj stav i iskustvo koji su u potpunoj suprotnosti sa mišljenjem i iskustvom većine.