Deveti januar – kako je sve počelo?

Foto: Centralni portal

U iščekivanju prvog snijega na Jahorini ili Bjelašnici šetate se gradom nastalim iz niza malih varošica, trgovišta i sela. Takve su bile Varoš, Tornik, Kaptol, Katera i slični. Sarajevsko polje je naseljeno još od neolita. Mijenjali su se tu i miksali stanovnici isčezle Butmirske kulture, dinarski narodi, razni rimski doseljenici, slovenska, pa čak i poneko germansko i keltsko pleme. Mijenjale su se i religije, od ranih paganskih, preko hrišćanstva pa sve do posljednje pridošlog islama. 

Kako je neko osvajao ovaj prostor ostavljao je svoj kulturni uticaj. To se vidi u arhitekturi Sarajeva. Njegova Crkva Svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila podignuta prije više od petsto godina jedna je od najstarijih i najljepših srpskih pravoslavnih crkava. Nedaleko od Stare crkve je mlađa, ali veća i bogatije ukrašena Saborna crkva izgrađena 1874. godine. Careva, Begova i Alipašina džamija svjedoče o velikom i bogatom islamskom nasljeđu, desetak katedrala o katoličkom, a nekoliko sinagoga i brojne jevrejske zgrade o jevrejskom uticaju na Sarajevo. Ovaj je narod Sarajevu dao poseban istorijski pečat i šarm.

 Sve navedeno je sarajevski Stari Grad, mjesto koje su stvarali svi, ponajviše Jevreji i Srbi, barem njegov najbogatiji i najljepši dio uz Miljacku i uzduž Titove ulice. I jedan i drugi narod su stradali u oba svjetska rata. Skoro da su iščezli iz grada kojem su tolio toga dali. No, Srbi su žilav narod, dolazili su i održavali se ponovo u svome Sarajevu godinama, sve dok negdje na Zapadu nije došlo do promjene plana, do nove strategije i realizacije. Neoliberalni „umovi“ su „krize“ smatrali „šansom“. A uvesti je u ranjivu i podijeljenu Bosnu i Hercegovinu bilo je „cezaristički“ lako. Sarajevo je postalo Jerusalim. Stare religijske i nacionalne podjele su se vratile kao „aveti“ iz prošlosti. 

Odsustvo demokratske kulture pregovaranja i dijaloga nisu postojale. Džaba srpski vapaji za održavanjem Jugoslavije i mira, rat je iz atmosfere prijetnje prešao na teren otvorenog sukoba. Ratovali su naselje protiv naselja, ulica protiv ulice, haustor protiv haustora. Svako je držao svoj dio grada. Tako je bilo širom Bosne i Hercgovine. 

Uvijek ponosna, prkosna i većinski srpska Krajina odmah je ponijela najveći dio teritorijalnog, demografskog, ekonomskog i vojnog tereta stvaranja i održavanja Republike Srpske. Tome se pridružila vijekovima ustanička srpska Hercegovina, hajdučka i hrabra Romanija te prelijepa i plodna Posavina. Time je zaokružena Republika Srpska. U svom najvećem opsegu obuhvatala je dvije trećine Sarajeva, skoro cijelu Krajinu i Posavinu, Podrinje i Istočnu Hercegovinu. A onda je vojni savez neoliberalnih elita nazvan NATO 1995. godine bombardovao Republiku Srpsku. 

Pod njihovim „plaćenicima“, „stratezima“ i sa njihovim naoružanjem pali su dijelovi Krajine. Ucijenjena Srbija je uvela sankcije Republici Srpskoj. Sami i bez ičije pomoći elite u Republici Srpskoj prihvatile su pregovore u Dejtonu koje je vodio Slobodan Milošević. Ishod je bilo međunarodno priznanje Republike Srpske kao entiteta u okviru Bosne i Hercegovine, ali i tužna predaja srpskih dijelova Sarajeva u kojima je živjelo oko 120 000 Srba. Odlaskom iz Sarajeva oni su povukli trajnu granicu između dva svijeta.

Turista sa početka naše priče to ne razumije, on čeka snijeg i šeta. Hoda od Starog grada prema Grbavici, gdje vidi novo izgrađene džamije. Ne zna on da su to bila srpska naselja, da se tu dočekivao Božić, a da je Željezničar tokom rata bio srpski klub kao i njegov stadion, čuvena „Dolina ćupova“. Da se ujedinio sa Slavijom osnovanom od strane, uglavnom srpskih đaka, još davne 1908. godine, a ugašene od strane nacista 1941. godine. To je za njga samo blok zgrada i ništa više.

Pomalo umoran od hodanja sjeda na trolejbus koji vozi ka Dobrinji, olimpijskom naselju građenom za vrijeme Sarajevske olimpijade. Danas je to spavaonica ratom oštećenih zgrada. Sa jedne strane je sirotinja, a sa druge ratni profiteri. Ne sviđa mu se sve to i ide dalje nesvjesno ulazeći u Istočno Sarajevo. Grad dijele ulica i par zgrada. Na brdu Veljine je lijepa i velika pravoslavna crkva, nove zgrade se grade na svakom koraku, završavaju se pozorište, studentski dom, nove škole i fakulteti. 

Iz zone plavo žutih zastava Bosne i Hercegovine ulazi u zonu srpskih trobojki. Sve je svečano. Ovim će ulicama proći parada za Dan Republike Srpske. Umoran sjeda u kafić na liniji razgraničenja. On i ne zna da je tu granica. Samo ga na to s vremena na vrijeme upozori tabla „Dobrodošli u Republiku Srpsku“. Oko njega su novine čiji jezik ne zna da čita. Kada bi znao, mogao bi da pročita da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine Dan Republike Srpske proglasio neustavnim. Da se u federalnom Sarajevu „digla kuka i motika“ da se to ospori, te da se priziva intervencionizam visokih predstavnika, da se najavljuju barikade i provociraju novi sukobi.

Zašto? Kako je sve počelo? Čime je Deveti januar zaslužio ovakvu histeriju bošnjačke i inostrane javnosti. Razlog je jednostavan. Propao je projekat uništenja i asimilacije Srba zapadno od Drine. Deveti januar je jedna od najvećih srpskih pobjeda u 20. vijeku. Poslije vijekova stradanja srpski narod čije su prve države kako navodi Konstantin Porfirogenit upravo bile Raška i Bosna, a u Bosni najveći hrišćanski grad Katera smješten u današnjem Istočnom Sarajevu,  nosile su oduvijek u sebi etničku povezanost i nevolju, pravoslavnu vjeru i ideju o slobodi i državi. Bez obzira bili pismeni ili ne ovo su Srbi iz Bosne i Hercegovine prenosili sa koljena na koljeno. Svoju ideju realizuju devetog januara 1992. godine u Banjoj Luci. 

Međutim, ona nije bila nikakav „velikosrpski projekat“, „čin srpske agresije“ i slično. Ovo je bila nevolja na koju je srpski narod u Bosni i Hercegovini natjeran u eri konstitucionalnog rata muslimansko-hrvtske većine kojom bi Srbi bili svedeni na  nivo „ugnjetavane manjine“. 

Kako je sve počelo. Alija Izetbegović je bio islamski fanatik, čija je „Islamska deklaracija“ zagovarala njegove dugoročne političke ciljeve a oni su bili radikalizacija bosanskih Muslimana i stvaranje muslimanske države po šerijatskim pravilima. Hrvatske elite su pratile politike iz Zagreba patološki opsjednute borbom sa srpskom elitom u Beogradu. Istorijski su im vatikanske elite oblikovale misao da su oni prva granica „branitelja“ katoličanstva i zapadne kulture od „pravoslavnih varvara“ sa Istoka. Čak ni jugoslovenstvo nije moglo da ispravi ovaj „idejni kvar“ u glavama ljudi koji su svojom genetikom, jezikom i duhom bliži Srbima nego bavarskim katolicima Njemcima. Ali propaganda je čudo, a ludilo bezgranično. To možemo danas da vidimo i na primjeru Ukrajine gdje isti narod, braća, ratuju jedni protiv drugih. 

Sa takvom muslimanskom i hrvatskom antijugoslovenski i antisrpski oblikovanom misli srpska elita je pokušavala da napravi niz aranžmana i dogovora kojima bi Bosna i Hercegovina ostala u Jugoslaviji i kojima bi se zaustavio rat. Čak su pristali i na nezavinsu Bosnu i Hercegovinu, ali sa izmjenjenom ustavnom strukturom. Međutim, pomognuti germasko-neoliberalnim krugovima muslimanske elite su se odlučile za rat. Čuven je razgovor između Vorena Cimermana, američkog ambasadora i Alije Izetbegovića poslije kojeg ovaj odbija Kutiljerov plan, posljednju šansu za mir u Bosni i Hercegovini.

No, vratimo se Devetom januaru i kako se došlo do njega i Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Logika konsocijalizma u pluralnim društvima podrazumijeva dogovor elita podijeljenog društva oko pitanja državnosti i oblika državne vladavine. To isključuje preglasavanje i „tiraniju većine“, a to se upravo desilo Srbima nizom usvojenih konstitutivnih akata kojima su preglasani njihovi poslanicvi. 

O ovome smo pisali u našim brojnim  naučnim radovima i knjigama koristeći izvore raznih autora iz oblasti istorije, političkih nauka i prava. Pred kraj vladavine Savez komunista Bosne i Hercegovine u Skupštini donosi amandman LX na Ustav Bosne i Hercegovine kojim se pomjera balans sa etničkog ka građasnkom, o čemu detaljno piše Radomir Nešković. Time je ostavljen prostor za preglasavanje u daljim aktima koje su donosile muslimansko-hrvatske većine. Svjesni rizika ovakve ustavne izmjene rukovodstvo Srpske demokratske stranke poziva na uvođenje Vijeća naroda u Skupštini Bosne i Hercegovine gdje bi se vetom štitili interesi konstitutivnih nacija. To je odbijeno.

Najznačajniji akt donešen u Skupštini Bosne i Hercegovine preglasavanjem srpskih poslanika bio je „Memorandum – pismo o namjerama“. Suštinski ovdje su muslimansko-hrvatski poslanici smatrali da nije potrebno obezbjediti saglasnost srpskih predstavnika u Skupštini Bosne i Hercegovine prilikom donošenja konstitutivnih odluka o državnom statusu Bosne i Hercegovine. Na istom skupštinskom zasjedanju donesena je Platforma o položaju Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj državnoj zajednici kojom je predviđena „konfederalna osnova“ buduće državne zajednice. Suštinski se radilo o aktima kojima se išlo putem izlaska Bosn ei Hercegovine iz jugoslovenske države sa jedne strane i preglasavanjem Srba sa druge. 

Ovim konstitucionalnim aktima nastalim preglasavanjem Srba uništeni su temelji ZAVNOBiH-a i logike koja je počivala na konsocijacijskom uvažavanju i dogovorima. Uskoro je 24.10.1991. godine osnovana Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, buduća Narodna skupština Republike Srpske. Među prvim odlukama ovog tijela kojeg su činila 72 poslanika SDS-a, 1 poslanik SPO-a i kasnije deset poslanika iz socijaldemokrata i reformista, bila je Odluka o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji i Plebiscit srpskog naroda u Bosni i Hercegovini o ostajanju u Jugoslaviji. Na Plebiscitu je apsolutna većina srpskog naroda izglasala ostanak u Jugoslaviji. Muslimanski poslanici, građanske i socijaldemokratske partije su zajedno sa hrvatskim predstavnicima najavile referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 

Svjesni da bi izvan jugoslovenske države i bez institucionalne zaštite u unitarno oblikovanoj Bosni i Hercegovini Srbi postali građani drugog reda, predmet asimilacije i zločina, što se dešavalo kroz istoriju, Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini donosi Deklaraciju o proglašenju Republike Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29.2. i 1.3.1992. godine. Isto kao što je srpska većina glasala za ostanak u Jugoslaviji, muslimansko-hrvatska većina je glasala za nezaviosnost Bosne i Hercegovine. Bile su ovo dvije demokratske volje koje su se sukobile. Tada nisu postojali institucionalizovani konsocijacijski mehanizmi koji bi spriječili rat. Od tada do danas, te dvije volje i dalje oblikuju ovaj prostor.

No, vratimo se našem turisti. Već ga ozbiljno nervira sve u ovoj državi. On će ubrzo kući. Meteorolozi najavljuju još sunca. Ništa od skijanja ove sezone. Za njega je Bosna i Hercegovina ionako neka jeftina destinacija koju Semjuel Hantington naziva „krvavom linijom sukoba civilizacija“. Ne shvata on to najbolje. Njemu su to samo različite zastave i politički stavovi. Međutim, za djecu koja će prisustvovati paradi u Istočnom Sarajevu povodom Devetog januara – Dana Republike Srpske to je simbol istorijske pravde prema narodu koji se vijekovima ugnjetava i pokušava da uništi. To je ostvrivanje ideje njihovih pradjedova. 

Srećan let našem turisti. Dobrodošao je u Republiku Srpsku i sljedećeg Devetog januara. Nadamo se da će tada biti više snijega. Parada i zastava Republike Srpske će sigurno biti!

Vlade Simović