Ukrajina 2022 - sve bilo je Vogue: Od rata do naslovne fotografije

Foto: Centralni portal

Njujorške dame, lipicaneri sa berze, snobovi iz zatvorenih klubova, politički imidž-gurui i razna kapitalistička bagra dobila je svoj glasnik prestiža. Vremenom je čitalačka publika proširena. Vogue je postao modni, ali i vrijedonosni orijentir plebsa. I to u više od dvadeset država svijeta. 

Pojaviti se na naslovnici postalo je stvar prestiža, ali i prikazivanja određene vrijednosti. Vogue nije više samo modni, već i politički časopis. Iza mode kriju se političke poruke. Nebitno je da li je riječ o ljudskim pravima, zaštiti životinja, uniseksizaciji mode, jarkim, pastelnim ili nekim drugim bojama. 

Vogue je modno glasilo svjetskih korporacija i neoliberalnih moćnika. Idealno je za one koji ne vole da čitaju, a vole da gledaju. Čitati i misliti je teško pa zato postoje Vogue i Instagram. Zato Vogue ima moćne, fotošopirane fotografije, erotskog naboja i primamljive mistike. One govore više od riječi. 

Junak ovogodišnjih naslovnica političko-modnog glasila neoliberalne elite zvanog Vogue je Volodimir Zelenski. I naravno zanosna Olena. To su političari novog doba. Oni su „korisni idioti“ koji vlastiti narod guraju u bratoubilački rat, ali za uzvrat dobijaju naslovnicu u Vogue. Oni su proizvod Novog svjetskog poretka. Oni su najbolje od Sodome i Gomore svog doba. 

Lijepi, dobro uslikani, predstavljaju bilbordski prezentovan svijet slobode i života koji se bori protiv „mračne“ Putinove Rusije. Protiv te zatvorene pravoslavne i neokomunističke despotije. Protiv države gdje mafija ubija na ulici, gdje se žene prodaju u bescjenje, gdje korupcija uništava imalo dobrog u ljudima i gdje se siluje sve od koza, do vlastite istorije. Tako neoliberalni Zapad predstavlja Rusiju. Za njih je ona je odvratna i ružna. Ona nije ni blizu lijepoj Eleni i „bilderu u pokušaju“ Volodimiru Zelenskom uslikanim za naslovnu stranu Vogue-a.
 
Za neoliberalne elite i brojne rasiste na Zapadu Rusija i ruski narod nisu ponajbolji svjetski univerziteti i naučnici, nisu ni prelijepi gradovi, njihovi hramovi i kulturne institucije, pobožni i prostodušni ljudi koji se cijelu istoriju bore za slobodu, za opstanak svog naroda, vjere i civilizacije.
 
U njihovoj propagandi se namjerno zaboravlja da je rusko biće devastirano vijekovima. Da su udarani sa istoka, zapada, juga i sjevera. Da su svi željeli rusku zemlju, žene, djecu, pamet i dostignuća. Tranzicioni kriminal, jad i bijeda o kojoj se piše na Zapadu, a kojeg je sve manje u Rusiji, iz devedesetih godina je uvoz Zapada kojem su pristanak dale kompradorske elite koje postoje svugdje. Boris Jeljcin je sa svojim savjetnicima iz neoliberalnog Zapada poput Džefrija Saksa stvorio sistem oligarha, doveo Rusiju do parčanja i ispod nivoa sile kakva treba da bude. 

Vladimir Putin je zaustavio ovaj suniovrat. Nije on „cvjećka“, nije ni nekakav „demokrata“, ali je državnik. Svjestan je da je u unipolarizaciji i neoliberalnoj unifikaciji svijeta bilo potrebno da neko podvuče crtu i kaže dosta je. 
Sloboda nije poniženje, jednakost nije otimanje od slabijih i davanje bogatijim, međunarodno pravo nisu dvostruki aršini, a svijet nije špajiz bankarskih elita Londona i Njujorka. 

Autor ovdje jasno kritikuje elite anglosaksonskog svijeta, a ne čestite ljude tih država. Štaviše, autor je veliki poštovalac britanskog parlamentarizma smatrajući ga idealnim političkim sistemom. O ljubavi prema britanskom filmu i panku, da i ne govorimo. 
Ovdje nije riječ o anglofobiji, naprotiv, ovdje se jasno kritikuje neoliberalna elita koja je kako pokazuje istraživanje OXFAM-a dovela svijet u situaciju da trenutno 26 najbogatijih ljudi svijeta posjeduje bogatstvo jednako skoro polovini svjtske populacije (preko 3,5 milijarde ljudi). Da li je to normalno? Da li je ispravno da broj ljudi koji sjedne u čekaonicu prosječne ambulante ima moć i bogatstvo veće nego svo stanovništvo Evrope i Azije zajedno.

Toj eliti je i to malo. Oni znaju da je apsolutna moć najvažniji i dominacija konačni cilj. A sve dok postoji konkurencija, unutar samih država Zapada, a posebno u Kini i Rusiji, njihov cilj ne može biti ostvaren. U porazu Rusije od strane Zapada, što je primarno rasistički rat Ukrajina je oduvijek igrala ključnu ulogu. 

Oto fon Bizmark i brojni drugi državnici su upozoravali da je Ukrajina ključ poraza Rusije. Ali nju nije lako poraziti. Zato je taj proces pripreman godinama. Ubijanje Ruske carevine i lenjinističko stvaranje ukrajinske nacije na ideji o samoopredjeljenju i samooblikovanju bilo je politika odrođavanja Ukrajinaca od Rusa. Nju su daleko prije Lenjina provodile poljske, a posebno habzburške elite. 

Sloveni, kao Sloveni, naivni. Nikada nisu razumijevali cezarističke politike, zato su ginuli, rušili i teškom mukom obnavljali porušeno. Siromaštvo slovenskih država je posljedica njihove teške istorije. U njoj su svi bili usmjereni na osvajanje slovenskih zemalja i porobljavanje slovenskih naroda. Licemjerstvo neoliberalnih elita od kraja osamdesetih je ništa drugo nego obrazac cezarističke politike koji je poznat Zapadu vijekovima i kojem je sklona njegova elita. 

Katoličko-pravoslavni sukob je trajno oblikovao unutarslovenske sukobe. Poslije je došlo doba formiranja nacija – taj izum revolucionarne Francuske. Na koju usput brojni slovenski teoretičari gledaju kao na najpozitivniji svjetski događaj, a koji je dao jedan od najvećih rušilačkih pohoda prema Slovenima i njenoj najvećoj državi Rusiji. Slovenski narodi se, izgleda, nikada opametiti neće! 

Nacije iz 19. vijeka su uglavnom nastajale iz svojih nacionalnih pokreta koji su se gradili oko zajedničkog jezika, istorije, osjećanja, a prije svega iz zajedničke nevolje. Međutim, u 20. vijeku za Slovene dolazi doba lenjinističkog sumraka. U njemu nastaju moderni Ukrajinci, Makedonci, Crnogorci.... Sve to samo sa jednim ciljem da se slovensko biće usitni i zavadi. Tako slabo i dezorijentisano postalo je lak plijen. Jugoslavija je bila dobar eksperiment i priprema za Ukrajinu 2022.

Krajem februara 2022. Ruska federacija pokreće specijalnu operaciju sa ciljem denacifikacije Ukrajine i zaštite proruskog i ruskog naroda u Donbasu. Donbas, Krim i cijela Novorusija je istorijski ruska teritorija koja je imala većinsko rusko ili prorusko stanovništvo do nacističkih ubijanja u Drugom svjetskom ratu i kasnijeh procesa „boljševičke ukrajinizacije“. Ukrajina je do 2014. godine imala proruski orijentisanog predsjednika i živjela je u miru sa Rusijom, opirući se ulasku u NATO. 

Inače je riječ o savezu koji je svojim djelovanjem pokazao da nema odbrambeni već osvajački karakter. Posebno njegova centralna država SAD. Ovaj Savez je u funkciji bogatih korporativnih elita koje kontolišu vlade država članica NATO-a – uz par izuzetaka. Zato se i pravdaju agresije njihovih članica na Irak, Libiju, Afganistan, Jugoslaviju... 

Međutim, nasilnim prevratom u kojem su učestvovali brojni ukrajinski poštovaoci nacizma i članovi neonacističkih pokreta, smijenjena je regularno izabrana vlast u Kijevu. U tome su veliku ulogu odigrale zapadne službe bezbjednosti i tink-tenkovi neoliberalnog Društva Mont Pelerin. Nasilje nad ruskim i proruskim stanovništvom postalo je nepodnošljivo. Ljudi su zapaljeni živi u Odesi, žene silovane na ulici, mladići razapinjani na krst i paljeni. O tome svjedoče brojni autentični snimci. Dio ruskih i proruskih građana uspio je da se odbrani u dijelu Donbasa. 

Međutim, za njih je osam godina pripremano „konačno riješenje“. Sve to u kuhinji neoliberalnih lešinara i njihovih privatnih vojski. Idealan za taj zadatak bio je bivši komičar Volodomir Zelenski sa prelijepom Olenom željnom naslovnice u buržujskom Vogue. Rusija je to znala i upustila se u specijalnu vojnu operaciju 24.2.2022. Od tada svijet postaje drugačije mjesto. Revidiraju se međunarodni odnosi, međunarodna ekonomija, političke i vojne doktrine. 

Rusija je uz početne uspjehe pokazala ipak slabiju vojnu moć od one koju je očekivao najveći dio analitičara. Očigledno je da se godinama živjelo u mitu o ruskoj vojnoj superiornosti. U obzir treba uzeti činjenicu da je Ukrajina dobila preko 70 milijardi dolara vojne i ekonomske pomoći, najmoderne oružje te da je obučila brojčano veliku vojsku. Rusija ratuje sa troduplo manjim brojem vojnika uz podršku autohtonih stanovnika koji se bore protiv, za njih, nametnutog i nelegitimnog režima u Kijevu, a koji su izglasali prisajedinjenje Rusiji. 

Međutim, iznenađujuće je koliku je Rusija pokazala ekonomsku vitalnost i moć. Upravo, ono što su brojni stratezi smatrali njenom najvećom boljkom. Za ovaj uspjeh Rusije zaslužna je prema mnogima Elvira Nabiulina koju pojedini analitičari smatraju mogućim kandidatom za budućeg predsjednika umjesto Vladimira Putima koji je u sedamdesetim godinama.
 
Vojna i ekonomska pitanja ostavimo ekspertima iz tih oblasti. Vratimo se u svakodnvenicu u Ukrajini. 

Ukrajinska i ruska djeca u ovom trenutku ratuju, negdje na frontu, ukopani u hladnom rovu ili zabarakirani iza nekog zida neke od porušenih zgrada. Svakodnevno djeca ostaju bez očeva i majki, roditelji bez djece, ruše se porodice, kao i teškom mukom pravljene kuće. Na istoj liniji fronta ratuju na dvije strane rođaci i bivši prijatelji. A nekada su zajedno slavili, igrali basket i fudbal, voljeli se i pravili planove za ljepši život. 

I dok se ruše snovi, a grade traume, najmoćniji bankarski centri i vojno-industrijske korporacije zadovoljno trljaju svoje krvave ruke. Sloveni se međusobno istrebljuju, kao nekad gladijatori u rimskom Koloseumu. Oni krvare dok fanatična publika današnjeg Zapada aplaudira njihovoj muci i smrti.

Sve to uz osmjeh i filmski pogled bračnog para Zelenski upakovan na naslovnoj stranici korporativnog Vogue-a!

Vlade Simović