Na političkoj sceni ne postoji jedna opoziciona organizacija sa zajedničkim rukovodstvom, programom i jasnom hijerarhijom, nego više stranaka i pokreta koji na izborima nastupaju kroz različite liste i kombinacije. U Izbornoj jedinici 3, na primjer, odvojene liste imaju SDS, Narodni front, Pokret sigurna Srpska i koalicija Za pravdu i red–PDP, dok njihove lidere predvode različiti politički interesi i organizacije.
Da problem zajedničkog nastupa postoji nije tvrdnja njihovih protivnika. Igor Crnadak je još u maju javno predlagao sporazum opozicionih stranaka kojim bi se, prema njegovim riječima, okončala „agonija oko izbora kandidata opozicije“ i stabilizovali njihovi međusobni odnosi. Sam taj pokušaj dovoljno govori o tome koliko je pitanje kandidatura i raspodjele političkih pozicija opterećivalo odnose unutar opozicionog bloka.
Zajedno protiv nekoga nije isto što i zajedno za nešto
Političke koalicije nisu ništa neobično. Demokratija ih poznaje širom Evrope. Stranke se ne moraju voljeti niti o svemu misliti isto da bi formirale vlast. Ali moraju imati minimum međusobnog povjerenja. Moraju znati ko donosi odluke, na kojim principima se vodi Vlada, šta su zajedničke crvene linije i šta se događa kada dođe prvi ozbiljan spor. U protivnom se politički savez lako pretvara u stalno pregovaranje između partijskih centrala.
A upravo je tu suštinsko pitanje za opoziciju u Republici Srpskoj: šta je njen zajednički imenitelj osim želje da sadašnja vlast bude zamijenjena? Jedni grade sopstvene pokrete. Drugi insistiraju na tradicionalnim stranačkim strukturama. Treći se predstavljaju kao alternativa i vlasti i dijelu opozicije. Četvrti sklapaju posebne koalicije i izlaze sa svojim listama. Na izborima 2026. ta rascjepkanost vidi se i na glasačkim listićima.
U više izbornih jedinica SDS, Narodni front, Pokret sigurna Srpska i koalicija Za pravdu i red–PDP nastupaju odvojeno. To je legitimno. Ali istovremeno otvara mnogo ozbiljnije pitanje: ako se teško dogovaraju prije izbora, kako bi izgledalo dogovaranje kada bi trebalo podijeliti stvarnu odgovornost? Kandidatura je tek početak problema Dok traje kampanja, moguće je pronaći privremeni kompromis oko jednog kandidata.
Mnogo je komplikovanije napraviti dogovor o Vladi.
Ko bi bio predsjednik Vlade? Ko bi kontrolisao ključna ministarstva? Ko bi određivao ekonomsku politiku? Ko bi vodio odnos Republike Srpske prema Sarajevu? Ko bi određivao politiku prema Srbiji, evropskim institucijama, Rusiji, SAD i drugim međunarodnim partnerima? Šta bi se dogodilo kada se lideri tih stranaka ne bi slagali? To nisu sporedna pitanja.
To su pitanja funkcionisanja Republike Srpske. Zato politička stabilnost ne znači da svi moraju misliti isto. Znači da ljudi koji zajedno žele da upravljaju moraju unaprijed znati o čemu se slažu i na koji način rješavaju ono o čemu se ne slažu. Problem počinje kada su kandidature važnije od politike Posebno je interesantno što su pokušaji opozicionog objedinjavanja tokom 2026. bili snažno povezani upravo sa raspodjelom pojedinačnih kandidatura. Crnatkov prijedlog iz maja predviđao je, između ostalog, ko bi bio zajednički kandidat za predsjednika Republike Srpske, ko kandidat za člana Predsjedništva BiH, ali i kojoj političkoj opciji bi pripalo pravo da predloži mandatara za sastav Vlade.
To pokazuje jednu važnu stvar. Prije nego što je eventualna vlast osvojena, već se moralo pregovarati ko će dobiti koju poziciju. Naravno, to je dio politike. Ali građani imaju pravo da pitaju gdje se, između pregovora o imenima i funkcijama, nalazi zajednička politika. Jer predsjednik Republike, član Predsjedništva i premijer nisu tri nagrade koje se dijele između stranaka. To su institucije koje moraju međusobno funkcionisati.
Vlast nije protestni glas Opozicija prirodno postoji da kritikuje vlast, ukazuje na propuste i ponudi alternativu. Ali biti opozicija i voditi sistem nisu ista vrsta posla. Kada preuzmete vlast, više nije dovoljno reći protiv čega ste. Morate svakog jutra znati za šta ste.
Budžet mora biti usvojen. Plate i penzije moraju biti isplaćene. Institucije moraju raditi. Investicije se moraju ugovarati. Zakoni moraju prolaziti kroz Narodnu skupštinu. Spoljna politika mora imati kontinuitet, a Vlada mora imati većinu koja neće zavisiti od svakog novog partijskog sukoba. Zato izborno pitanje nije samo ko može okupiti najviše nezadovoljnih. Jednako važno pitanje jeste ko može napraviti sistem koji će funkcionisati kada izborna noć prođe. Promjena vlasti i stabilnost vlasti nisu ista stvar Svaka vlast je smjenjiva. To je osnova demokratije.
Ali sama smjena vlasti nije program upravljanja. Upravo zbog toga odnos među opozicionim strankama zaslužuje ozbiljniju pažnju od slogana i zajedničkih fotografija iz kampanje. Ako među političkim partnerima postoji povjerenje, ono bi trebalo da bude vidljivo kroz dogovor o programu, institucijama i odgovornosti. Ako tog dogovora nema, legitimno je postaviti pitanje da li zajedništvo traje samo dok postoji zajednički politički protivnik.
Jer poslije izbora više nema kampanje. Ostaju budžet, Narodna skupština, Vlada, institucije i svakodnevne odluke. A tada više nije dovoljno biti zajedno protiv nekoga. Tada morate biti sposobni da budete zajedno i kada treba odlučivati. I upravo tu počinje najvažnije pitanje ove kampanje: da li politički blok koji još pregovara o tome kome šta pripada ima dovoljno međusobnog povjerenja i dovoljno zajedničke politike da bi sutra mogao stabilno upravljati Republikom Srpskom?
Hit Nedjelje
Kaja Kalas: Stanje u svijetu takvo da je vrijeme da počnemo da pijemo
Popularno
Minić: Ne sumnjam da ću biti predsjednik Srpske
Večera za Sija: američki sastojci, kineski dodir i simbolika prijateljstva
SAD pozvale Putina na samit G20, Kremlj zahvalio na pozivu
Pratite nas
Putem naših društvenih mreža
Provjerite stanje na graničnim prelazima
