Trivićeva tvrdi: „nije bilo reakcija“. Jesu li zvaničnici Srpske zaista ćutali? (VIDEO)

Foto: Printscreen

Trivićeva je, gostujući na konferenciji za novinare, rekla da je nekoliko dana čekala reakcije iz Banjaluke, a potom ocijenila da su one bile „neprimjerene, mlake, nikakve“. Posebno je prozvala Milorada Dodika, pitajući gdje je sada referendum i zašto nema poziva na sastanak svih parlamentarnih stranaka.

Problem sa ovom konstrukcijom je u tome što se kritika intenziteta reakcija predstavlja kao tvrdnja da reakcija uopšte nije bilo.

Karan, Dodik, Minić i Cvijanovićeva jasno odgovorili

Na Helezove poruke o povlačenju potpisa sa Dejtonskog sporazuma i osporavanju Republike Srpske reagovali su najviši predstavnici institucija i SNSD-a.

Predsjednik Republike Srpske Siniša Karan ocijenio je Helezovu izjavu kao još jedan napad na Dejtonski sporazum, ustavno uređenje BiH, puni unutrašnji i ograničeni spoljni suverenitet Republike Srpske i srpski narod.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik bio je još direktniji, ocijenivši da Helez svojim izjavama ne doprinosi stabilnosti i miru, te poručio da se BiH „gotovo raspada kao leš koji je nemoguće sastaviti“.

Predsjednik Vlade Srpske Savo Minić poručio je da Republika Srpska ima važnijeg posla od Heleza i onih koji, kako je rekao, svakodnevno isijavaju mržnju prema svemu sa srpskim prefiksom. Naglasio je da je za Vladu Srpske ekonomija na prvom mjestu.

Reagovala je i srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je Helezovu izjavu predstavila kao prijetnju Republici Srpskoj i Srbima, koristeći veoma oštru retoriku.

Dakle, nije riječ o jednom saopštenju, nego o javnim reakcijama predsjednika Republike Srpske, predsjednika Vlade Srpske, predsjednika SNSD-a i srpskog člana Predsjedništva BiH. Trivićeva može da smatra da su te reakcije morale biti oštrije, konkretnije ili praćene dodatnim potezima, ali je netačno ostavljati utisak da su zvaničnici Srpske prećutali Helezove poruke.

Prisustvo sahrani kao politički argument

Posebno je zanimljivo što Trivićeva u svom nastupu više puta ističe da je prisustvovala sahrani generala Ratka Mladića, navodeći da je tamo vidjela brojne ljude iz Republike Srpske i da su srpski političari svojim prisustvom pokazali stav o karakteru proteklog rata.

Prisustvovati sahrani generala Mladića jeste legitiman politički i lični čin. Međutim, pokušavati da se na osnovu toga izgradi slika da su svi koji su bili prisutni „pravi“, a da su oni koji nisu bili prisutni ili nisu reagovali na način koji Trivićeva očekuje — „lažni patrioti“, predstavlja sasvim drugu vrstu političke poruke.

Na sahrani su, osim Trivićeve, bili i brojni predstavnici vlasti Republike Srpske, kompletno republičko rukovodstvo, kao i lideri i drugih političkih partija. Zato je posebno neuvjerljivo da se prisustvo tom događaju koristi kao svojevrsni dokaz političke hrabrosti, a da se istovremeno prećutavaju javne reakcije upravo tih institucija i funkcionera.

Trivićeva, dakle, pokušava da napravi jednostavnu podjelu: ona je bila na sahrani i govorila, dok su „oni iz Banjaluke“ ćutali. Ali ta podjela ne odgovara stvarnom slijedu događaja.

Od stvarne reakcije do zahtjeva za referendumom

Trivićeva je u nastupu otvorila i pitanje referenduma, podsjećajući da je Milorad Dodik tu temu, kako tvrdi, najavljivao više puta. Međutim, pitanje je da li se svaka oštra izjava iz Sarajeva automatski mora pretvoriti u referendumsku inicijativu ili je odgovorna politika i procjena kada, kako i kojim institucionalnim sredstvima treba odgovoriti.

Javne reakcije zvaničnika Srpske nisu jedini mogući oblik političkog djelovanja, ali jesu odgovor na Helezove izjave. Ako Trivićeva smatra da je trebalo preduzeti nešto više, bilo bi korisnije da precizno kaže koji konkretan potez predlaže, umjesto da čitav politički vrh Republike Srpske proglašava ćutljivim i neiskrenim.

Jer, kada se zanemare javno izrečene reakcije Karana, Dodika, Minića i Cvijanovićeve, a zatim se tvrdi da „niko ništa nije uradio“, onda se više ne govori o analizi postupaka vlasti, već o pokušaju da se politički monopol nad patriotskom temom zadrži za sebe.

Trivićeva ima pravo da kritikuje vlast, ali nema pravo da zbog političkog poena briše ono što su zvaničnici Srpske zaista rekli.