Babalj zna imena „opasnih političara“, ali ih čuva kao državnu tajnu: Klanovi, gangovi, tužilaštvo i sudovi – sve je navodno povezano, samo dokaza nema

Foto: Printscreen

U televizijskom nastupu Babalj je otvorio čitav politički krimi-zaplet. Pominjao je klanove, gangove, političare, „Sky“ aplikacije, hapšenja, tužilaštva i sudove, da bi zatim javnosti poručio da su navodno pronađena imena političara, ali da ih on neće otkriti.

Dakle, Babalj zna. Ili tvrdi da zna. Građani bi, po toj logici, trebalo samo da mu vjeruju na riječ.

Još je zanimljivije što Babalj govori o navodnoj „sprezi sa tužilaštvom“ i „sprezi sa sudovima“, ali ni za jednu od tih krupnih tvrdnji ne nudi konkretno ime, dokument ili dokaz. Umjesto činjenica – insinuacija. Umjesto odgovora – zagonetka. Umjesto dokaza – „ne smijem da pričam“.

To je politički recept koji savršeno funkcioniše pred kamerama: dovoljno ozbiljna optužba da izazove pažnju, ali dovoljno neodređena da govornik ne mora da odgovara za ono što je izgovorio.

Babalj je istovremeno održao i lekciju o političkom kontinuitetu, patriotizmu i razočaranju građana. Govorio je o političarima koji su nekada pričali jedno, a danas drugo, te o „lažnom patriotizmu“.

Problem je samo što takve lekcije mnogo bolje zvuče kada dolaze uz konkretan politički program, rezultate i jasne odgovore. U suprotnom, sve se pretvara u još jednu opozicionu priču tipa: „Sistem je zarobljen, mi znamo ko ga je zarobio, ali nećemo baš da vam kažemo.“

A građanima ostaje da nagađaju.

Babalj je tako od političara pokušao da postane i istražitelj, i tužilac, i komentator obavještajnih saznanja – ali bez onog najvažnijeg dijela: da javnosti pokaže šta zapravo zna.

Jer ako postoje imena i dokazi – javnost zaslužuje činjenice. Ako ne postoje – onda su „klanovi“, „gangovi“ i „sprega“ samo politička dimna bomba.