Borenovićev nastup – između licemjerja i kadrovske hobotnice

Foto: Agencije

Borenović je tokom gostovanja hvalio rad Komisije za borbu protiv korupcije, govorio o aferama, diplomama, „Viaduktu“, izbornim nepravilnostima i visokoj korupciji. Posebno je insistirao na tome da institucije moraju biti odgovorne građanima, a da najbolji, najstručniji i najčestitiji treba da dobiju priliku, bez obzira na partijsku pripadnost.

Upravo tu njegov nastup dobija zanimljiv politički obrt.

Jer, dok Borenović govori da je „grijeh“ ako je stranačka pripadnost ključni uslov za direktorsku funkciju, istovremeno otvoreno hvali političko objedinjavanje oko PSS-a i Stanivukovića. Štaviše, tvrdi da je dobro da PDP zajedno sa manjim političkim subjektima ulazi u Pokret Sigurna Srpska, koji opisuje kao „najbrže rastući politički subjekat“ sa „ogromnom perspektivom“.

Drugim riječima, ono što se u jednom dijelu Borenovićevog nastupa predstavlja kao borba protiv partijskog zapošljavanja i političke kontrole institucija, u drugom dijelu dobija sasvim drugačiji politički kontekst.

Posebno je indikativna njegova priča o 13. penziji.

Borenović tvrdi da je 13. penzija za svakog penzionera u Republici Srpskoj „realna i ostvariva u vrlo kratkom roku“. To je ista vrsta socijalne politike kojom se posljednjih godina predstavlja i Stanivukovićev PSS – kroz obećanja o dodatnim pogodnostima za penzionere, besplatnim kartama i drugim mjerama koje se građanima predstavljaju kao konkretna pomoć.

Međutim, problem nastaje kada se ta današnja obećanja uporede sa periodom u kojem je PDP učestvovao u vlasti i sa tadašnjim položajem penzionera. Borenović danas govori da penzije treba povećavati „za desetine procenata“, dok se zaboravlja da su penzije u ranijem periodu bile višestruko niže nego danas i da je standard penzionera tada bio znatno skromniji.

Zato je teško ne primijetiti politički paradoks: isti politički krug koji danas obećava 13. penziju i govori o socijalnoj pravdi, u prethodnim godinama nije ostavio takvu vrstu politike iza sebe kao svoj prepoznatljiv rezultat.

Još je zanimljiviji odnos prema Pokretu Sigurna Srpska.

PSS se predstavlja kao široko političko okupljanje i nova alternativa, ali se istovremeno sve glasnije postavlja pitanje da li je riječ o političkom objedinjavanju ili o stvaranju nove mreže uticaja. Borenovićev entuzijazam prema tom projektu pokazuje da PDP očigledno računa na Stanivukovićevu političku infrastrukturu kao važan dio buduće opozicione strategije.

U tom kontekstu treba posmatrati i Borenovićevu priču o „depolitizaciji“. On tvrdi da direktor zdravstvene ili obrazovne ustanove ne treba da bude neko ko je prije svega poslušan stranci, već stručan čovjek. To je politički atraktivna poruka, ali građani imaju pravo da pitaju kako će se takav princip primjenjivati u političkom savezu koji se gradi upravo kroz povezivanje različitih stranaka, pokreta i njihovih kadrova.

Borenović je u emisiji mnogo govorio o „kadrovskoj politici“ vlasti, ali gotovo ništa o tome kako bi njegova politička opcija i PSS Draška Stanivukovića konkretno spriječili da se eventualnom promjenom vlasti samo izvrši zamjena jedne političke mreže drugom.

Jer, upravo je to suštinsko pitanje.

Ako je problem kada SNSD postavlja svoje ljude, po kojem kriterijumu bi bilo prihvatljivo da PSS i njegovi partneri postavljaju svoje? Ako je stranačka pripadnost loš kriterijum za direktora javne ustanove kada to radi vlast, zašto bi bila prihvatljiva kada političku kontrolu preuzmu oni koji danas kritikuju vlast?

Borenovićev nastup zato više liči na političku najavu buduće preraspodjele nego na potpuno razrađen model depolitizacije.

Posebno kada se uzme u obzir da je sam rekao da je PDP osmislio strategiju objedinjavanja političke scene i da ima punu podršku za ulazak drugih političkih subjekata u PSS. To nije problem samo po sebi – političke koalicije su legitimne – ali postaje problem kada se istovremeno građanima prodaje priča da će politika nestati iz institucija.

Ne može se istovremeno obećavati „depolitizacija“ i graditi politički blok koji će, ako dođe na vlast, morati da popuni isti taj institucionalni prostor.

Borenović je posebno oštro govorio o SNSD-u, tvrdeći da je riječ o strukturi koja je decenijama na vlasti i pitajući zašto određene stvari nisu urađene ranije. Ali isto pitanje može se postaviti i njemu: šta je sa rezultatima političkih opcija kojima je pripadao kada su imale mogućnost da utiču na vlast?

Danas su aktuelne teme penzija, boračkog dodatka, zdravstva, obrazovanja, depolitizacije i borbe protiv korupcije. Sve su to legitimne teme. Ali politička vjerodostojnost ne mjeri se samo onim što se obeća pred nove izbore, nego i onim što je urađeno kada se imala prilika.

Zato Borenovićev nastup ostavlja utisak svojevrsnog političkog recikliranja: stare teme, nova obećanja i novi politički savez.

Dok govori o „konačnom resetu“, istovremeno najavljuje političko objedinjavanje oko Stanivukovića. Dok kritikuje partijsku kontrolu institucija, hvali projekat čiji će uspjeh zavisiti upravo od sposobnosti da okupi i rasporedi različite političke strukture. Dok govori o socijalnoj pravdi, obećava 13. penziju, iako je upravo njegov politički blok u ranijim periodima vlasti ostavio penzionersku populaciju sa znatno manjim primanjima.

Zato se iza velikih riječi o pravdi, stručnosti i depolitizaciji nameće jednostavno pitanje: da li Borenović zaista govori o promjeni sistema ili samo o promjeni ljudi koji će sjediti u njemu?

Građani će, prije nego što povjeruju u novu priču o „resetu“, imati pravo da pogledaju i ko je priču o tom resetu pričao ranije, šta je tada uradio i ko danas stoji u redu da preuzme političke poluge koje toliko kritikuje.