Kako je Nolan natjerao svijet da se ponovo svađa oko Homera

Foto: Agencije

Postoje filmovi koji se završe odjavnom špicom. Nolanova Odiseja počinje tek kada se upale svjetla u bioskopu. Jer malo je filmova koji uspiju da posvađaju klasičare, filmske kritičare, istoričare, ljubitelje antičke Grčke, internet ratnike i ljude koji do juče nisu znali razliku između Ahila i Agamemnona. Još je manje onih koji poslije premijere natjeraju hiljade ljudi da sa police skinu knjigu staru gotovo tri milenijuma.

To je, vjerovatno, najveći uspjeh Christophera Nolana.

I najveći paradoks njegovog filma.

Dok se publika prepire oko toga da li brodovi previše liče na vikinške, da li je Jelena Trojanska trebalo da izgleda drugačije, da li je Sinon smio biti transrodni lik ili da li je Kirkin monolog „woke“, Homer se vjerovatno negdje smiješi. Nije prvi put da je njegova priča preživjela tumače. Vjerovatno neće biti ni posljednji.

Jer Odiseja nikada nije bila priča o čudovištima. Bila je priča o iskušenjima. Kiklop nije najvažnija epizoda zato što ima jedno oko, nego zato što Odisej, nakon što ga pobijedi, napravi jednu od najskupljih grešaka u istoriji književnosti. Mogao je otići kao pobjednik. Umjesto toga, vraća se da svijetu objavi svoje ime. Jedna rečenica izgovorena iz ponosa produžava njegovo lutanje za dugi niz godina.

Homer je davno razumio ono što psihologija i danas pokušava objasniti: čovjeka često ne uništi poraz. Uništi ga pobjeda.

Sirene su druga velika zabluda.

Popularna kultura uporno ih svodi na erotsko iskušenje. Homer piše nešto mnogo zanimljivije. One nude znanje. Nude odgovor na svako pitanje. Nude iluziju da postoji konačna istina. Odisej želi čuti njihovu pjesmu, ali se prije toga veže za jarbol. Ne zato što je slab. Nego zato što je dovoljno mudar da zna da postoje želje kojima ne treba vjerovati čak ni kada su naše.

Sloboda nije mogućnost da slijediš svaku želju. Sloboda je sposobnost da unaprijed prepoznaš onu koja će te uništiti. Ako postoji mjesto na kojem se Homer i Nolan zaista sreću, onda je to upravo ovdje.

Nolanovi junaci oduvijek vode ratove koje publika ne može vidjeti. Leonard iz Mementa bori se sa sjećanjem. Cobb iz Inceptiona sa krivicom. Cooper iz Interstellara sa vremenom. Oppenheimer sa vlastitim otkrićem. Odisej sa samim sobom.

Zato njegova Odiseja nije film o povratku kući. To je film o cijeni koju čovjek plati da bi se uopšte mogao vratiti.

Najviše rasprava izazvala je Kirka.

Vizuelno, moglo bi se reći da se radi o možda i najimpresivnijoj sekvenci filma. Ostrvo djeluje kao mjesto gdje priroda diše sporije nego ostatak svijeta. Pretvaranje Odisejevih ljudi u svinje nije horor, nego mit – prizor koji djeluje gotovo hipnotički. Ne zato što gledamo magiju, nego zato što gledamo kako sa čovjeka spada tanak sloj civilizacije.

Kirkin monolog mnogi su požurili da proglase političkom izjavom. Možda je jednostavnije od toga.

Ona ne tvrdi da su muškarci svinje. Ona tvrdi da je potrebno vrlo malo da čovjek to postane.

To nije poruka o jednom polu.

To je poruka o ljudskoj prirodi.

Vizuelno, Nolan još jednom podsjeća zašto je jedan od rijetkih autora koji i dalje vjeruju kameri više nego računaru. Njegovo more ima težinu. Brodovi imaju masu. Oluje izgledaju kao da mogu potopiti i publiku, ne samo junake. Spektakl ovdje nije proizvod količine piksela nego osjećaja da se sve zaista dogodilo pred objektivom.

Upravo zato su zanimljive rasprave o produkcijskom dizajnu. Dio publike zamjera da brodovi više podsjećaju na kasnije sjevernoevropske tipove nego na mikensku Grčku. Drugi odmahnu rukom i pitaju: zar je to zaista najvažnije pitanje poslije tri sata filma?

Možda nije. Ali govori nešto drugo.

Film je bio dovoljno uvjerljiv da publika zaboravi kako gleda fikciju.

Ni kasting nije prošao bez kulturnih rovova.

Izbor glumice za Jelenu Trojansku otvorio je pitanje autentičnosti, kao da je mit odjednom postao forenzički dokaz. Zanimljivo je da ista publika decenijama gotovo bez pogovora prihvata prikaze Isusa Hrista koji mnogo više duguju evropskoj slikarskoj tradiciji nego istorijskoj vjerovatnoći. Očigledno realizam nije univerzalni kriterijum. Ponekad je samo kriterijum koji primjenjujemo selektivno.

Slične polemike pratile su i izbor transrodnog glumca za Sinonov lik. Za jedne nepotrebna provokacija. Za druge potpuno nevažna činjenica. U oba slučaja rasprava je često više govorila o nama nego o filmu.

A možda je upravo to znak da umjetnost još uvijek ima snagu.

Matt Damon igra Odiseja bez herojske poze. To je čovjek kojem je more uzelo više nego što mu je dalo. Anne Hathaway Penelopi daje mirnu snagu koja ne traži velike govore. Agamemnon se pojavljuje kao figura koja izgleda kao da je upravo sišla sa mikenskog reljefa – impresivna, hladna i gotovo zastrašujuće monumentalna.

Na kraju ostaje Itaka.

I najveća zabluda koju o njoj imamo.

Ne, Odiseja nije priča o povratku kući.

To je priča o tome da se kući nikada ne vraćamo isti.

Zato Konstantin Kavafi u pjesmi „Itaka“ piše da treba poželjeti da put traje dugo, pun znanja, iskustava i čuda. Itaka nije nagrada. Ona je razlog da kreneš. Kada konačno stigneš, shvatićeš da te nije promijenilo ostrvo nego put.

Možda je upravo tu Nolan bio najbliži Homeru.

Ne u svakom detalju.

Ne u svakom mitu.

Nego u jednostavnoj istini da najveća čudovišta rijetko žive na udaljenim ostrvima.

Mnogo češće putuju zajedno s nama.

I ako je poslije ovog filma najveća posljedica to što smo ponovo počeli raspravljati o Homeru, onda je Christopher Nolan već postigao nešto što je danas mnogo rjeđe od dobrog filma.

Napravio je film koji je postao kulturni događaj.

Zato, prije nego što presudite da je Nolan iznevjerio Homera, uradite jednu staromodnu stvar. Kupite kartu. Odgledajte film. Pa se tek onda posvađajte s njim.

Homer bi, vjerovatno, upravo tako i želio.

Nataša Novaković