Salatićev paradoks! Snima film o Bradini, a sarađuje Miladom Šukalo

Foto: Printscreen

Nekadašnji portparol SDS-a, a danas saradnik Draška Stanivukovića, nikada nije objasnio kako pomiruje priču o srpskom stradanju sa političkom saradnjom sa jednom od najuticajnijih osoba u Gradskoj upravi Banjaluke. 

Milada Šukalo, rođena Buturović u Konjicu, godinama je predmet polemika upravo zbog navoda o ratnoj prošlosti članova njene porodice. Prema ranije objavljenim informacijama, njen otac Semir Buturović bio je pripadnik takozvane Armije BiH, dok su članovi porodice povezivani sa 445. brdskom konjičkom brigadom „Neretvica“, jedinicom koja je djelovala na prostoru Konjica i Buturović Polja. Taj kraj ostao je upamćen ne samo po ratnim dejstvima, već i po logorima kroz koje su prošli brojni srpski i hrvatski civili. 

Upravo zbog toga mnogima nije jasno kako Salatiću, koji je snimio film o stradanju Srba u Bradini, ne smeta da bude dio političkog kruga u kojem Milada Šukalo ima gotovo presudan uticaj.

Dok su se nedavno u Bradini služili parastosi za 48 ubijenih Srba, a preživjeli podsjećali na selo koje je gotovo izbrisano sa lica zemlje, Banjaluka je osvanula oblijepljena plakatima sa porukom: „Zbog prošlosti Miladine prod’o si djecu Bradine!“

Poruka je formalno bila upućena Drašku Stanivukoviću, ali je otvorila i pitanje koje se neminovno odnosi na Salatića. Ako mu je Bradina toliko važna da o njoj snima film, zašto nikada nije postavio nijedno pitanje o ulozi Milade Šukalo u gradskoj administraciji? Zašto nikada nije progovorio o kontroverzama koje prate njeno ime? I zašto mu ne smeta ono što očigledno smeta velikom dijelu porodica srpskih žrtava iz Konjica? 

Još je zanimljivije što Salatić nije našao za shodno ni da javno problematizuje činjenicu da se Draško Stanivuković nije pojavio na promociji filma „Djeca Bradine“. Nije bilo kritike. Nije bilo pitanja. Nije bilo zamjerke. Kao da je izostanak čovjeka koji želi da bude predsjednik Republike Srpske sa događaja posvećenog srpskim žrtvama potpuno nevažna stvar.

Zbog toga kritičari sve češće tvrde da je na djelu selektivni patriotizam. O Bradini se govori kada treba održati promociju filma, dati izjavu ili prikupiti političke poene. Ali kada se otvore pitanja o političkim saveznicima i njihovim vezama, tada nastupa tišina.

Jer jedno je snimati filmove o srpskom stradanju. Sasvim drugo je ostati dosljedan porukama tih filmova kada se kamere ugase. U Salatićevom slučaju, mnogi smatraju da je ta granica odavno pređena.

Izvor: 365banjaluka.com