Izvještaj Vlade Srpske UN: Nezakonit rad OHR-a

Foto: Agencije

U dokumentu se navodi da je prema Dejtonskom mirovnom sporazumu funkcija visokog predstavnika ograničena na nenormativne zadatke, poput posredovanja i koordinacije međunarodnih aktivnosti nakon rata, bez ovlašćenja da donosi zakone ili obavezujuće odluke za građane. Istovremeno, Ustav Bosne i Hercegovine jasno propisuje da zakonodavnu funkciju može vršiti isključivo zakonodavna vlast na nivou BiH.

Uprkos tome, kako se ističe, uzastopni visoki predstavnici, uključujući i Šmita, donosili su odluke koje su, prema tvrdnjama iz izvještaja, imale snagu zakona, i to njihovim objavljivanjem na internet stranici Kancelarije visokog predstavnika.

U izvještaju se dodatno naglašava da je zadržana praksa zabrane sudskog preispitivanja odluka visokog predstavnika, čime su, kako se tvrdi, njegovi dekreti stavljeni iznad odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ovakav pristup, navodi se, kritikovali su i pojedini bivši visoki predstavnici i međunarodni pravni stručnjaci.

Kao primjer, citira se stav Karla Bilta koji je ukazao na sporan pravni osnov tzv. bonskih ovlašćenja, dok je Karlos Vestendorp priznao da njihovo uvođenje nije bilo u potpunosti legalno. U izvještaju se poziva i na analize međunarodnih pravnika poput Tima Beninga i Metjua Periša, koji su, kako se navodi, dovodili u pitanje pravnu utemeljenost tih ovlašćenja.

Dokument dalje ukazuje na, kako se tvrdi, dvostruke standarde pojedinih zapadnih zemalja koje zagovaraju vladavinu prava, ali istovremeno podržavaju praksu nametanja odluka od strane OHR-a. U tom kontekstu podsjeća se i na stavove iznesene tokom saslušanja u Predstavničkom domu Sjedinjenih Američkih Država, gdje je predsjedavajući pododbora za Evropu Kit Self ocijenio bonska ovlašćenja kao pravno sporna i bez adekvatne kontrole.

U izvještaju se navodi i da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, odnosno njena Ustavnopravna komisija, početkom godine usvojila zaključak prema kojem visoki predstavnik nema ustavno ovlašćenje da donosi zakone.

Poseban dio dokumenta odnosi se na, kako se tvrdi, proces centralizacije Bosne i Hercegovine, za koji se navodi da je sprovođen suprotno ustavnoj strukturi definisanoj Dejtonom. Ističe se da su nadležnosti koje prema Ustavu pripadaju entitetima prenošene na nivo zajedničkih institucija, uglavnom kao posljedica intervencija visokih predstavnika.

U tom kontekstu kritikovan je i rad Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uz tvrdnje da nije spriječio, već je, kako se navodi, dodatno omogućio procese koji su, prema stavu iz izvještaja, išli na štetu ustavnog položaja Republike Srpske.

Izvještaj zaključuje da praksa nametanja odluka bez pravnog utemeljenja i institucionalne kontrole predstavlja ozbiljan izazov za vladavinu prava i ustavni poredak u Bosni i Hercegovini.