Draško Stanivuković: Politika očekivanja koja su ostala na sceni

Foto: agencije

Stanivukovićev mandat nije propao zato što ništa nije urađeno. Propao je zato što je obećao mnogo više nego što je bio spreman ili sposoban da isporuči, a politiku je gradio kao scenski nastup, a ne kao sistem.

1. Najveća greška: politika kao performans
Srž problema Stanivukovićevog mandata jeste shvatanje politike kao neprekidnog nastupa. Svaki potez mora da ima kameru. Svaka odluka mora da ima dramu. Svaki sukob mora da izgleda kao istorijska bitka. Gradonačelnik Banjaluke više je ličio na režisera sopstvenog političkog serijala nego na upravnika složenog gradskog sistema. U takvom pristupu, rezultati postaju sporedni — bitno je da scena izgleda uvjerljivo.

2. Neostvarena obećanja kao politički obrazac
Obećana je sistemska borba protiv korupcije — dobili smo selektivne obračune i saopštenja. Obećan je red u urbanizmu — nastavljeno je betoniranje, uz povremene javne žalopojke. Obećana je transparentnost — dobili smo finansijske sporove, rebalanse i odluke donesene bez jasnih procedura. Stanivuković je gradio očekivanja koja nije mogao da iznese. I umesto da ih koriguje, on ih je stalno podizao — što je dovelo do dubokog razočaranja čak i među onima koji su mu dali podršku.

3. Upravljanje gradom bez upravljačke discipline
Banja Luka nije aktivistička platforma, već sistem: budžet, javna preduzeća, infrastruktura, institucije. Stanivuković je u taj sistem ušao sa logikom protesta, a ne upravljanja. Nedostatak discipline u odnosima sa Skupštinom grada, česte blokade, sukobi sa institucijama Republike Srpske — sve je to možda donosilo političke poene, ali je gradu donosilo zastoj. Gradonačelnik koji stalno traži krivca izvan sebe — rijetko uspijeva da riješi probleme unutar sistema.

4. Urbanizam kao propuštena istorijska šansa
Malo je tema oko kojih su očekivanja bila veća. Banja Luka je vapila za zaokretom: planom, vizijom, zaštitom prostora. Stanivuković je imao legitimitet da to uradi. Nije. Umjesto toga, dobili smo nastavak starih praksi, uz novu retoriku. Grad se i dalje razvija stihijski, bez jasnog koncepta, dok se kritike pokrivaju pričom o „naslijeđenim problemima“.

5. Politika sukoba kao zamjena za rezultate
Sukob sa republičkim vlastima postao je stalno stanje. Ne kao sredstvo da se nešto izbori, već kao zamjena za rezultat.

Još jedan potez koji jasno oslikava karakter Stanivukovićeve politike jeste osnivanje „Pokreta sigurna Srpska“, predstavljeno kao navodno nova platforma, a u suštini još jedan taktički manevar bez jasnog ideološkog i programskog utemeljenja. Umjesto da konsoliduje sopstvenu stranku i ojača unutrašnju strukturu, Stanivuković je pokretanjem novog pokreta dodatno produbio razdor unutar sopstvenih redova. Dijelu članstva poslata je poruka da stranka više nije dovoljna, da se politika vodi izvan institucionalnih okvira i da je lični projekat važniji od kolektivne organizacije. Taj potez nije donio novu snagu, već novu konfuziju. Posebnu težinu ovom potezu daje i činjenica da je kao bliskog saradnika i političkog partnera promovisan Igor Radojičić, bivši gradonačelnik Banjaluke, koga je Stanivuković godinama ranije oštro kritikovao, optužujući ga za sve ono od čega je sam kasnije tvrdio da se distancirao.

Politička poruka je bila jasna, mada ne i laskava: ono što je juče bilo simbol „loše vlasti“, danas je prihvatljiv saveznik — ako je politički korisno. Takav zaokret nije znak političke zrelosti, već potpune nedosljednosti. On pokazuje da Stanivuković nema stabilne principe, već promenljive pozicije koje se prilagođavaju trenutnim potrebama i ličnim ambicijama. Umjesto da „Pokret sigurna Srpska“ donese jasnoću i novu viziju, on je postao simbol politike koja se vodi bez kontinuiteta, bez odgovornosti prema sopstvenim riječima i bez poštovanja prema biračima koji pamte šta je ko govorio i koga je do juče smatrao neprihvatljivim.

U konačnom zbiru, ovaj potez se savršeno uklapa u širu sliku Stanivukovićevog mandata: mnogo manevara, mnogo nastupa, ali malo principa i još manje dosljednosti.

Na kraju, Draško Stanivuković nije podbacio jer nije imao energiju. Podbacio je jer je energiju potrošio na scenu, a ne na temelje. Njegov mandat će ostati zapamćen kao period u kojem je Banjaluka imala gradonačelnika koji je znao da govori, ali nije znao da završi; koji je znao da nastupi, ali nije znao da upravlja; koji je obećavao sistem, a isporučio performans. A grad koji se vodi kao predstava — na kraju uvijek plati kartu.