Petar Đokić i decenija energetike u Republici Srpskoj: Kako se održavanje sistema pretvorilo u njegovo potkopavanje

Foto: agencije

Te dvije fabrike struje – starije od većine svojih radnika – postale su simbol ne samo tehnološke iscrpljenosti, nego i resornog upravljanja koje je godinama živjelo od improvizacije, potiskivanja problema pod tepih i produžavanja života sistemu bez stvarne revitalizacije.

Na čelu tog resora već više od deset godina stoji ministar Petar Đokić. Toliko dug politički kontinuitet u jednoj oblasti u maloj zajednici može biti prednost – ali u ovom slučaju postao je teret. Danas, kada blokovi sve češće ispadaju iz pogona, a struja se zbog toga uvozi, kada rudari štrajkuju zbog nedostatka mehanizacije, a energetska zajednica upozorava na manjak investicija i kašnjenje modernizacije, postaje nemoguće ignorisati pitanje: kako je moguće da nakon decenije upravljanja imamo sistem koji je istrošeniji nego ikada?

Odgođeni remonti kao politika

Najveća greška Đokićevog mandata jeste pretvaranje održavanja termoelektrana u političku, a ne tehničku kategoriju. Umjesto planiranih remonta, strateških ulaganja, pravovremenih zamjena opreme i iskopa novih kopova, resor se vodio logikom: „održimo blok u pogonu još ovu zimu, pa ćemo vidjeti“.

To „vidjeti“ došlo je sada. I nije prijatno. Ni najmanje.

Problemi u Ugljeviku i Gacku nisu nastali juče. Oni su rezultat decenije zakašnjele modernizacije, neadekvatnog nadzora nad rudnicima, i ignorisanja gotovo konsenzusnih upozorenja radnika, inženjera i sindikata da se sistem urušava iznutra. Kad se najveći proizvođači struje „gase“ jer nema uglja ili zato što pukne cijev u kotlu, to nije kvar – to je posljedica politike odnosno rukovođenja resorom.

Drugim riječima — problemi u Ugljeviku i Gacku nisu “iznenađenje” iz 2025. godine: oni su kumulacija neuređenih politika, zanemarivanja rudarskog i energetskog sektora i neadekvatnog planiranja, koji su se manifestovali baš u periodu kad Đokić vodi resor.

Reaktivno upravljanje kao suština mandata

Đokićev mandat je obilježen reaktivnošću: reagovanjem tek kada sistem ulazi u havariju.
Svaki veći zastoj u posljednjih nekoliko godina imao je iste faze:

1. iznenadni ispadi blokova
2. vanredni sastanci
3. saopštenja o „analizi stanja“
4. obećanja o poboljšanju
5. povratak na staro.

Dugoročno planiranje – neophodno u energetici – ostalo je izvan fokusa. Umjesto modernih strateških investicija, Republika Srpska i dalje zavisi od termoelektrana koje rade na minimumu životnog vijeka, dok se resorni ministar hvali „stabilnošću sistema“.

Stabilnost koja se mjeri danima, a ne godinama – nije stabilnost. A najbolji dokaz za to je nedavno iskakanje iz sistema Termoelektrane Ugljevik.

Pomaci postoje – ali ne mijenjaju suštinu

Istini za volju, postoje i pozitivni elementi njegovog mandata: povećanje ulaganja u obnovljive izvore, ponovna aktivacija projekata kao što je Buk Bijela, očuvanje cijene struje za domaćinstva, mada još ne znamo šta nas čeka poslije Nove godine, jer je premijer Savo Minić nedavno izjavio da su ogromni pritisti upravo od ministra Petra Žokića, ali i od prvog čovjeka Elektroprivrede Republike Srpske Luke Petrovića.

Tokom mandata, Đokić je — makar deklarativno — više puta poručivao da je stabilnost operacija u termoelektranama i rudnicima prioritet. Evo i nekih konkretnih poteza:

Nakon problema u radu RiTE Ugljevik, organizovao je sastanke rukovodstva Rudnika i Termoelektrane Ugljevik i ERS-a radi analize stanja i planiranja pogonske spremnosti.

Kada je došlo do tehničkih zastoja u RiTE Gacko (npr. pucanje cijevi), javno je zahtijevao da se „osigura rad“ i da zavisna preduzeća hitno obezbijede potrebne resurse.

U trenucima kada su se finansijske i proizvodne obaveze prema stranim partnerima (npr. iz Slovenije) znale kao opasnost, on je poručio da je Vlada RS spremna da interveniše — da „zaštiti“ RiTE Ugljevik.

Takođe, za vrijeme njegovog mandata, u nekim izjavama je naglašavao da RS ima viškove električne energije, odnosno da energetski sektor (termo + hidro + ostali izvori) posluje stabilno.

Međutim, svi eventualni pozitivni potezi resornog ministra padaju u sjenku onog što je bilo potrebno uraditi, a nije. A trebalo je: modernizovati termoelektrane, obnoviti opremu u rudnicima, osigurati stabilnu proizvodnju uglja, zamijeniti dotrajalu mehanizaciju i postaviti profesionalno upravljanje.

Energetika se ne drži na obećanjima i konferencijama za medije, nego na tonama uglja, stabilnim kotlovima, održanim turbinama i poštovanju planova remonata. A samo za Ugljevik potrebno je 10 hiljada toma uglja dnevno da bi elektrana normalno radila.

Naslijeđe koje je stiglo na naplatu

Petar Đokić će ostati upamćen kao ministar pod čijom komandom energetski sektor nije doživio raspad – ali je sistem ušao u najtežu fazu svog postojanja. Kada tome dodamo u prilog da je na čelu Šuma Republike Srpske već godinama takođe Đokićev kadar, dobijamo malo širu sliku njegove političke odgovornosti za probleme koji trenutno pogađaju Republiku Srpsku.

Održavati sistem nije isto što i unaprijediti ga. A sistem koji je samo održavan – uskoro prestaje da se održava. Krizno upravljanje ne može vječno trajati jer prije ili kasnije, kriza prestane biti izuzetak i postane svakodnevica.