Zašto u BiH nema klasne borbe: Radnici ćute, trpe i odlaze, vlasnici kapitala se bogate, a političari igraju rata

Foto: Printscreen

Iako je godina izbora, klasna borba nije glavna tema nijedne političke stranke, pa čak ni onih koje se deklarišu kao ljevičarske.

Da klasne borbe u BiH nema i da ova tema gotovo da ne postoji u programima političkih partija, saglasna je i politička analitičarka Tanja Topić.

-Ovdašnji političari su raskrstili sa marksizmom, odnosno socijalizmom, a djelovanje sveli u etnonacionalne okvire – kaže Topićeva.

U tim okvirima, dodaje dodaje ona, radnička klasa je iščezla, a u usponu je bogat i privilegovan sloj “patriota”, čime je oštrica djelovanja radnika otupljena.

Siromašni ne smiju ni pitati zašto su siromašni

-Siromašnom sloju građana nije dozvoljeno ni da postavljaju pitanja ekonomske podređenosti i lošeg položaja u uslovima kad se brane nacije i viši interes se stavlja na pijedestal surovog bogaćenja malog sloja privilegovanih branilaca domovine – zaključuje Tanja Topić.

Da je jaz između bogatih i siromašnih sve dublji, svjedoče i statistike.

“Bingo” je najveći poslodavac u BiH, ali i kompanija koja je prošle godine ostvarila dobit od, za naše prilike nevjerovatnih, 158,3 miliona maraka. Računica pokazuje da je vlasnik ovog lanca trgovina i fabrika zaradio više nego 8.108 radnika “Binga”, zaposlenih u oba entiteta. 

Poslodavci zgrću milione

Goran Savanović, predsjednik Sindikata trgovine, turizma, ugostiteljstva i uslužnih djelatnosti RS, uoči Prvog maja je poručio da poslodavci u trgovačkoj branši “žive kao bubreg u loju”.

-Lani su trgovačke firme u Srpskoj imale dobit veću od 800 miliona KM, što je za 62 miliona više nego 2022. godine. I još se žale da im je loše! Moraće nešto od te dobiti da podijele sa zaposlenima, inače će ostati bez radnika – rekao je Savanović.

Nisu ni trgovci jedini. Čak i u fabrikama obuće, koje se bave lon poslovima, dakle prodajom jeftinog rada, ima poslodavaca milionera.

– Ti poslodavci su prošle godine imali dobiti i do 8,5 miliona KM – istakao je  potpredsjednik Saveza sindikata RS Danko Ružičić. 

Savez sindikata RS je još prije dvije godine upozorio da su čak 402 preduzeća u Republici Srpskoj u 2021. godini, dakle u vrijeme kovid krize, ostvarila dobit veću od milion maraka.

Među profiterima milionerima su bili i poslodavci koji su se još tada žestoko protivili povećanju minimalca za 100 KM.

Tako su zahvaljujući Savezu sindikata RS profiti poslodavaca, koji su do tada bili tabu, prvi put postali tema javne rasprave.

Jahte, vile i gladni radnici

Ipak, kada su u pitanju tokovi kapitala, mnogo toga je i danas obavijeno velom tajne. Tek povremeno na portalima i televizijama osvanu slike vila i jahti pojedinih tajkuna i sa njima povezanih visokopozicioniranih političara.

Mnogi se još sjećaju tragikomične priče visokopozicioniranog političara iz SNSD, Nikole Špirića, koji je  2017. rekao da je stan u Beču kupio od “prodaje svojih knjiga”, a ostalo bogatstvo stekao uzgojem krompira u rodnom Drvaru.

Ali, iako su socijalne i klasne napetosti jedini realni antagonizmi u BiH, političari se trude da u prvi plan stave etničke tenzije, koje su često isfabrikovane.

U međuvremenu, radnici čak ni od prosječne plate u BiH, a kamoli od minimalca, ne mogu da kupe ni dovoljno hrane za svoje porodice, a kamoli da plate račune i podižu i školuju decu.

Tako je prosječna neto plata u RS u martu, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, iznosila 1.394 KM i nominalno je bila veća za 0,1 odsto, a realno manja za 0,3 odsto u odnosu na prethodni mjesec.

Sindikalna potrošačka korpa za isti mjesec u Srpskoj je koštala 2.606 KM, a samo za hranu je valjalo izdvojiti 1. 182 KM. Statistika na nivou BiH je još grđa, jer su troškovi hrane veći od prosječne plate.

Kada se uzme u obzir ova računica, i tome se doda društvena i politička neizvjesnost, korupcija i bezakonje, logično je da radnici bježe iz BiH glavom bez obzira. Ali, i u pečalbi ih stignu problemi kreirani “kod kuće”.

U pečalbi čiste tuđe klozete

Kako to izgleda u stvarnom životu, svjedoči iskustvo mlade Banjalučanke, koja se u potrazi za pristojnom platom i dostojanstvenim životom, preselila u Sloveniju i tamo se zaposlila u jednom servisu za čišćenje, iako ima diplomu više škole.

Većina njenih koleginica na poslu su, kao i ona, došle iz BiH.

Sagovornica portala Srpskainfo  priča kako je u malom kolektivu, pred prvomajske praznike, zavladala prava panika.

– Mnoge koleginice, mahom Bošnjakinje, nisu smjele da za praznike odu kući u BiH, jer su se plašile da će 2. maja izbiti rat. Kad sam ih pitala šta će se to desiti 2. maja, nisu znale da kažu, samo su rekle da im od kuće javljaju da će “zaratiti Srbi i Bošnjaci” – priča ova Banjalučanka.

Tek kasnije je shvatila da je strah zavladao zbog najavljenog, pa odloženog, glasanja o rezoluciji o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.

– To se glasanje nije ni desilo, ali strah je ostao. U tom strahu niko nije “stigao” da se zapita zašto smo mi, u stvari, napustili svoju zemlju da bismo i ovde čistili tuđe klozete i radili druge teške i slabo plaćene poslove, na kojima ipak zarađujemo duplo više nego u BiH – kaže sagovornica.