Nemanja od 12. godine kupa pokojnike: Lopaticom sakupljao dijelove leša

Imao sam samo 12 godina kad je moja porodica počela da se raspada. Otac me je maltretirao, razveo se od majke, a ona se preudala i dobila djecu. Ja sam ostao sam na milost i nemilost života koji je tek počeo. Kako bih krenuo nabolje i postao čovjek, pobjegao sam za Požarevac kod čovjeka koji me zaposlio kao pogrebnog radnika - za mene jedno časno i pošteno zanimanje.

Foto: Printscreen

Ovako za Kurir priča Nemanja Cekić (20) iz sela Boljare kod Vlasotinca, najmlađi pogrebni radnik u Srbiji.

"Otkad sam znao za sebe, maštao da radim u pogrebnom preduzeću. Jedan čovjek u Vlasotincu je držao pogrebno, a ja gledajući njega, bio sam znatiželjan da saznam kako taj posao funkcioniše. Muke su me natjerale da se sa 12 godina osamostalim i krenem da zarađujem.

Završio sam osnovnu školu u Vlasotincu i razmišljao kako i gdje da se zaposlim. Sjetio sam se tada jednog Milana koji me slučajno upoznao i vidio da sam vrijedan i pošten mladić. Ostavio mi je ceduljicu s brojem i rekao da se javim kad sam u problemu", prisjeća se Nemanja:

"Pozvao sam ga. Rekao je da odmah dođem u Požarevac. Stisnuo sam zube i krenuo. Bio je jedina moja podrška i svijetla tačka u tim strašnim danima mog djetinjstva. Zaposlio me, na moju želju, kao pogrebnog radnika u svom preduzeću. U Požarevcu sam vanredno završio za arhitektonskog tehničara i uporedo sam radio kao pogrebni radnik.

Cekić ističe i da su mu prvi dani na radnom mjestu bili najteži.

"Morao sam da naučim da emocije ostavim po strani. Znao sam da vozim kombi već sa 12 godina, a sa 17 sam dobio dozvolu i počeo da prevozim pokojnike. Smrt djece mi i dan danas najteže pada. Kao klinac sam saosjećao sa svakim slučajem, sve sam vukao na srce i nije mi bilo lako. Zadatak mi je bio da da ih kupam, a kasnije da pogrebnim kolima odem do mjesta na kojem je neko preminuo ili stradao ako su u pitanju saobraćajke. Vremenom sam bio psihički jači, ali ono što mi vidimo ne daj bože da iko vidi", priča Nemanja:

Najgori slučaj koji mi je duboko ostao u sjećanju je kad sam sa 13 godina morao da sam uđem u stan u kojem je beskućnik preminuo i leš je u toj prostoriji trulio 12 dana. Na meni puna oprema - skafander, rukavice. Tijelo se raspalo... Lopaticom sam morao da sakupljam dijelove tijela. Ni dan-danas ne znam kako sam to odradio.

Prije dvije godine je, kaže, došao u Beograd sa ciljem da se zaposli u nekom pogrebnom preduzeću.

"Svima je čudno i bizarno kad vide mladića da hoće da radi ovaj posao", priča kroz smijeh.