"STRAHINJA BANOVIĆ" – Oprost kao dokaz ljubavi

Foto: Printscreen

Jedan takav "incident" desio se 2021. godine kada je film "Strahinja Banović“ imao svjetsku premijeru na festivalu u Karlovim Varima gdje je osvojio pet nagrada. Nakon toga, uslijedio je očekivan tok događaja koji se odnosi na osvajanje nagrada ili nominacija širom Evrope. 

Naime,  film srbijanskog reditelja Stefana Arsenijevića u koprodukciji nekoliko zemalja našao se na širem spisku najboljih evropskih filmova od strane Evropske filmske akademije, a po odluci Filmskog centra Srbije proglašen je najboljim filmom godine.

Radnja filma smještena je u Beograd i prati mladi afrički par migranata koji su prešli dug put kako bi našli sreću i život dostojan čovjeka. Ono što je problem ili što će se bar kasnije pokazati kao problem jeste njihovo mimoilaženje u razmišljanjima, a vezano za njihov dalji put. 

Strahinja (uzeo je to ime kako bi sebi olakšao položaj u Srbiji) svoju budućnost vidi u Beogradu gdje trenira fudbal i praktično je blizu toga da sebi, bar privremeno riješi neka pitanja, dok Ababuo, sebe vidi daleko od Srbije. Ona je glumica i svoju budućnost vidi u Engleskoj obavljajući glumački poziv.

Jedne noći, bez Strahinjinog znanja, ona krišom odlazi sa Alijem, novim momkom u izbjegličkom kampu, pokušavajući se premjestiti u neku drugu zemlju. Upravo tog trenutka kreće drama i ono što čini suštinu ove priče. A, motiv te priče zapravo je motiv stare srpske narodne epske pjesme "Banović Strahinja" koja fokus stavlja na čovjeka od koga odlazi žena i koji uprkos tome ne pristaje na to i kreće na put da je ponovo vrati.

Stavljajući motiv narodne pjesme u savremeni i aktuelni kontekst, Arsenijević gradi realan prikaz svijeta migranata različitih profila. Uglavnom, radi se obrazovanim mladim ljudima koji su spletom okolnosti primorani da napuste svoje domove i povuku poteze koji će zauvijek promijeniti njihove živote. Ti životi zapravo su nomadski, pod otvorenim nebom i nalik su najsurovijoj borbi za opstanak. Arsenijević se bavi samo jednim dijelom mozaika koji čini njihove živote i koji nam je sasvim dovoljan da uvidimo sav užas i bijedu sa kojom se ovi ljudi susreću.

Iako se primarno bavi migrantima, reditelj se fokusira na motiv iz narodne pjesme i svijet migranata koristi samo kao okvir u kojem govori o ljubavi i oprostu. U tom smislu, "Strahinja Banović" je film o oprostu kao osnovnom temelju i dokazu ljubavi. Odnosno, film o našoj spremnosti da uprkos ljubavi koju osjećamo prema nekome smognemo snage da tu voljenu osobu pustimo od sebe ako ona to zaista želi. A sve to zarad nekog višeg cilja koji još nije na vidiku, a u koji istinski vjerujemo. Taj cilj vrhovno je načelo glavnog junaka i njegova je zvijezda vodilja.

Gledajući Strahinju svjedočimo njegovom sazrijevanju i promjeni koja donekle i jeste suština ovog filma. Ta promjena je put kojim se rijeđe ide, ali koji je ipak i uprkos svemu moguć. U svijetu u kojem vlada odsustvo empatije i gdje ljudi prvenstveno sebe stavljaju na pijadestal, ipak se može drugačije, poručuje nam Arsenijević. To drugačije oličeno je u glavnom junaku ove priče i samom motivu epske narodne pjesme.

U ulozi Strahinje poprilično se dobro snašao mladi Ibrahim Koma. Bez pretjeranih teškoća, bar tako djeluje običnom gledaocu, uspio je dočarati mirnog, povučenog ali vrlo odlučnog momka da ostvari svoje ciljeve. Ono što je interesantno i treba napomenuti, jeste činjenica da su većina statista i epizodnih likova ustvari pravi migranti. Od sporednih uloga, tu je sjajni Nebojša Dugalić u ulozi taksiste, koji nije migrant, ali koji je takođe stavljen u vrlo nezavidan položaj, kao posljedicu loše finansijske situacije u njegovoj zemlji.

Na kraju, možemo konstatovati da je "Strahinja Banović" mnogo više festivalski nego bioskopski film. Realan i surov, ima izraženu dozu društvene angažovanaosti i predstavlja svjedočanstvo jedne epohe. Ta epoha odvija se ne samo u Srbiji nego širom Evrope i svijeta. I pored toga, film ima univerzalnu dimenziju i bavi se temama koje su aktuelne od kad je svijeta i vijeka. 

Uprkos težini koju ima ipak ostavlja prostor za nadu i nudi jedan drugačiji ugao gledanja. 

Vedran Grahovac