Crtani filmovi i teorije zavjera

Foto: Centralni portal

Vjerujete li da upravo oni kontrolišu naše umove, provjeravaju naše mejlove, prisluškuju naše pozive i gledaju nas sa druge strane ekrana televizora i pametnih telefona? Da li vjerujete u to da ti „upravitelji“ svijetom možda i nisu ljudi, već opaki vanzemaljci smaragdno zelene boje? Možda oni žive među nama, možda su naše komšije, radne kolege, lokalni poštari, fitnes treneri, taksisti ili političari? 

Možda su njihovi preci gradili piramide kao kosmičke svjetionike? Možda su nedaleko od Kaira, Meksiko Sitija ili Visokog parkirali svoje moćne svemirske brodove? Vjerujete li da vanzemaljci hiljadama godina pokoravaju zaostale civilizacije širom galaksije, da nas vijekovima posmatraju i testiraju? Da li vjerujete da su savremene elite reptili sakriveni u ljudskom tijelu i da je zemlja zapravo ravna ploča? 

Ako vjerujete u sve ovo, onda ovo nije rubrika za vas. Ljudsko neznanje, sujevjerje i opštu glupost ne treba hraniti. Ali zašto onda postoje teorije zavjera koje se primarno povezuju sa politikom? Zašto se tome pridaje toliki značaj u brojnim medijima, posebno onim koji slove za alternativne? 

Razlog je jednostavan, politika je najveći ljudski izum. Mogućnost bavljenja politikom je oduvijek bilo privilegija, a znanje o politici moć. Međutim, nepoznavanje političke teorije, političke istorije, političkih sistema i političkog komuniciranja, a posebno naučne aparature i metoda istraživanja, je ljude željne objašnjenja brojnih fenomena svijeta u kojem žive, vodilo u vjerovanje o postojanju globalnih zavjera koje su ne samo naučno neutemeljene, već i zdravorazumski nelogične i predmet ismijavnja. 

Zbog toga Kejt Tuket u svojoj poznatoj knjizi pod nazivom „Teorije zavjera“, koju smo umnogome koristili za pisanje ovog teksta, piše da opsesija teorijama zavjera služi samo kako bi se „prikazala luđačka paranoja koja je procvjetala u dvadesetom i dvadeset i prvom vijeku“. Umnogome se, kako piše Kejt, zaista radi o paranoji. Ali kako onda objasniti procese i fenomene koji su po mnogo čemu misteriozni. Nedokučivost određenih pojava i fenomena tjera nas ka alternativnim objašnjenjima, pa makar ona bila na granici naučnog. 

Neosporno je da su teorije zavjera naučno neprihvatljive. One su često proizvod mašte i pogrešno izvedenih zaključaka. Međutim, one godinama privlače pažnju miliona čitalaca širom svijeta. Brojni ljudi imaju potrebu da raznim fenomenima daju alternativno pojašnjenje i intrigantnu dozu misterionog. U nizu teorija zavjera o kojima je moguće pisati, jedna od zanimljivijih je ona vezana za crtane filmove uz koje su odrastale sve sadašnje generacije. 

Teoretičari zavjera smatraju da se crtani filmovi koriste kao svojevrsni pokusi na publici i to još od djetinjstva kako bi mlade generacije postale ranjive poslije čega je nad njima lakše ostvariti kontrolu uma. U nizu teorija zavjera vezanih za crtane filmove najpoznatija je ona koja kaže da su Štrumpfovi i Tom i DŽeri dio nacističke propagande. 

Prema ovoj teoriji Štrumpfovi sa svojim bijelim i šiljatim kapama predstavljaju članove Kju Kluks Klana, dok je Veliki Štrumpf sa svojom crvenom kapom ekvivalent vođama ovog rasističkog društva. Gargamel je, prema ovoj teoriji, prikazan slično kao što je nacistička propaganda prikazivala Jevreje. Na primjeru Štrumpfova možemo da vidimo neutemeljenost teorija zavjera. Kreator ovog animiranog filma je belgijanac Pjer Kuliford koji svoje „plavce“ lansirao tek šezdesetih godina dvadesetog vijeka, deceniju i po poslije poraza nacista. Slično je sa crtanim junacima Tomom i Džerijem. 

Teoretičari zavjera kažu da ovaj crtani film, nastao početkom četrdesetih godina dvadesetog vijeka, oslikava nacističku superiornost. Naime, „Tomijima“ su nazivani britanski, a „Džerijima“ njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata. Tom predstavlja, prema ovoj teoriji, „loše Britance“, a Džeri „dobre Njemce“. U toj borbi uvijek pobijeđuje DŽeri, što je teoretičarima zavjera poslužilo kao izgovor da ovaj crtani film proglase „nacističkom propagandom“. Paradoksalno je to što je kreator ovog crtanog filma Džozef Barbera čija su oba brata bili učesnici Drugog svjetskog rata na strani antifašističke koalicije. Međutim, da li su sve teorije vezane za crtane filmove proizvod paranoje, kvazinauke i senzacionalizma?

Prema pojedinim teoretičarima animacija za djecu ima određene elemente kojima je moguće opravdati teorije koje govore o pojedinim „crtaćima“ kao suptilnoj kontroli uma. Tome u prilog ide bizaran incident u Japanu koji je prouzrokovao  mučninu i napade kod više od 700 djece. Neurolozi vjeruju da su neurološki napadi kod 700 djece u Japanu posljedica stroboskopskog osvjetljenja korištenog u crtanom filmu, inače izrazitih boja i karakterističnih likova. Stroboskopsko osvijetljenje, pišu naučnici, proizvodi učinak sličan hipnozi. 

Zbog toga se dešavalo i prije incidenta u Japanu da se kroz ovakve crtane filmove stimulišu živčane stanice što dovodi do neuroloških napada, gubitka daha, grčeva, dezorijentacije i mučnine. Stroboskopsko svjetlo koristi se i u sofisticiranom modernom ratovanju kao jedna od taktika kojom se lakše dezorijentiše protivnik kako bi se učinio slabim. Šokovi izazvani stroboskopskim svijetlom su sličnog efekta kao i brojni drugi mehanizmi iscrpivanja čovjeka sa ciljem njegove dezorijentacije. Dezorijentisani ljudi su slabi i nesposobni da kreativno razmišljaju i pruže otpor. A upravo je to put ka njihovoj kontroli, ako takva zavjera elita uopšte postoji.

Iako teorija zavjere o crtanim filmovima zvuči naučno neutemeljena i neprihvatljiva neke od činjenica daju prostor istraživačima za raspravu i dalju analizu, a kolumnistima za iscrpno pisanje na ovu inspirativnu temu.

Vlade Simović